Piše Faruk Kajtaz
Čini se da premijer RH, Andrej Plenković, dolazi u BiH, baš „u pravo vrijeme“. Jedino je pitanje sa kakvim će porukama hrvatski premijer stići u Sarajevo i još važnije je šta će reći….nakon Sarajeva u Mostaru?
Zategnuti odnosi između Zagreba i Sarajeva nisu nikakva velika novost, ali je novost da Plenković ovoga puta ne zaobilazi Sarajevo, kako se to, već pomalo ustalilo u navikama hrvatskih zvaničnika, kada se odluče posjetiti BiH ili bolje reći prostore naseljene većinskim hrvatskim stanovništvom.
Htio to ili ne, Plenković dolazi u Sarajevo i nekako „ugasiti vatru“, koju je svojim neodgovornim, pa i uvredljivima izjavama potpirio predsjednik RH Zoran Milanović. U svemu tome, Plenković nije aktivno učestvovao, ali to je sigurno jedno od pitanja sa kojim će se sučiti. Barem u Sarajevu.
Za razliku od predsjednika Milanovića i hrvatske „duboke države“ vrlo desne orijentacije, koja još sanja snove o reainkarnaciji Herceg Bosne, Plenković, ipak ne pokazuje previše entuzijazma za saradnju sa Miloradom Dodikom, koga – opet Milanović otvoreno i bez zadrške – podržava.
Plenković je prema Dodiku ostao većim dijelom hladan i suzdržan, iako je „šef RS“ neproglašeni čvrsti kolalicijski partner, njegove „sestrinske stranke“ u BiH – HDZ-a.
Sa druge strane, ne treba imati nikakvih iluzija da Plenković neće i ovu posjetu BiH iskoristiti za lobiranje na izmjeni Izbornog zakona BiH – pitanja koje se prometnulo u gotovo, pa unutarnju temu u Hrvatskoj. Ali, za razliku od Milanovića, Plenković, ipak – čini se – nema namjeru oko toga sklapati trule saveze sa Banja Lukom i Beogradom u okviru „velikog dogovora“.
Plenković je „zadužio“ Čovića i HDZ BiH, samim činom preuzimanja Vlade RH i to je kontinuitet, koji se ne dovodi u pitanje. Istina, bilo je propitkivanja odnosa Zagreba i Mostara, ali nikada i čvrstih veza, koje su najvećim dijelom dva dijela iste „slagalice“. Još od Tuđmana i sa malom iznimkom u vremenu Račana i Sanadera.
I upravo na tim čvrstim vezama i zakonu spojenih posuda bazirana je cijela ta priča oko moguće uloge Plenkovića u BiH.
Njegova poziocija je dvojaka; s jedne strane, jednostavno mora zadovoljiti, svoju duboku državu i „pravi“ HDZ, koji sanja neki oblik Herceg-Bosne, dok sa druge strane, mora uzeti u obzir i činjenicu da je Hrvatska članica EU i NATO saveza, koja ne bi smjela tek tako ulaziti u bilo kakve političke saveze sa onima, koji se otvoreno suprostavljaju NATO paktu i negiraju demokratske standarde EU.
Lako je brzopletom Milanoviću ispunjavati „mokre snove“ hrvatskih desničara, jer je zapravo bez nekih velikih ovlašetnja, ali kao premijer, Plenković je u sasvim drugoj poziciji.
Težoj i odgovornijoj.
U poziciji nekoga, ko bi trebao Čoviću pojasniti da je politika pune podrške Dodiku, „put za nigdje“ i da se bilo kakva ozbiljna politika, koja namjerava dobiti podršku iz demokratskog svijeta ne može voditi na praktičkom (parlamentarnom) negiranju srebreničkog genocida ili strategijama ucjena!
Sve ono što radi Čović, zapravo najviše i jedino ide na ruku Dodika i Vučića, koji nakon što su (su)kreirali krizu u FBiH, mogu neometano strategijom „korak-po-korak“, realizirati projekat „srpskog sveta“.
Plenkoviću je to vjerovatno jasno, kao što mu je jasno i da najveće države Zapada, kojima Hrvatska geopolitički pripada, ne gledaju blagonaklono na „uvezanu politiku“ sa Dodikom, Vučićem, a posredno i Rusijom!?
Ima li snage i hrabrosti, Plenković to otvoreno reći u lice i Čoviću u Mostaru?
Odogovor na ovo pitanje odredit će i domete njegove posjete BiH.
Tekst prenosimo sa autorovog bloga
