Jasmin Hodžić: Kad sam u junu pošao u školu

Piše: Jasmin Hodžić

Da, upravo u junu, kada se u školu ne ide, ja sam ponovo pošao u školu – pogađate, da se nadoškolujem. I znate, nisam bio sam. Da se nadoškoluju, krenuli su bili namah svi. Svi ukućani, sve komšije, svi rođaci, svi prijatelji… Gužva? Jeste, baš je bila gužva – u učionici, ko što kaže narod, sve jedno na drugom. Morali su izbaciti sve klupe i stolice da svi možemo stati u učionice. Doslovno. A, bilo nas je toliko da nismo mogli imati ni dostojnu školsku užinu barem. Prva dva-tri dana nikakvu, a onda kao dođe neki kamion s kojeg nam počeše dijeliti po hljeb na nas desetak…

I…Ne daju nikom maknut iz škole. A podovi prašnjavi, neko porazbijano staklo i prašina po njima… Sreća, naslanjali smo se jedni na druge i tako tražili utjehu. Jer, tu smo morali i da spavamo… Kako? Ne znam. Znam da je već prvu večer bila neka delegacija, s uperenim lampama (i oružjem, da oružjem) u nas u tom školskom mraku (ni svjetla nije bilo, da), pa su nas nešto pojedinačno prozivali, razgovarali – jedan im nešto prigovorio i dobio po glavi, doslovno. A neki moji rođaci taj dan bili napisali nešto na školskom zidu, ko djeca … – i ovi iz delegacije ih tjerali da to sada ližu: Ko je pisao (a u školi se piše, ne?), nek sada liže!!! Brže! – progrmi ovaj jedan iz delegacije…
A jedan im se naš, postar nako, baš u školskom dvorištu, prije nego što smo i ušli u školu, bio kreno umiljavati – hoće da potpiše nešto u smislu da je on već razumio o čemu je to doškolovanje – pa kao da hoće odmah završni ispit da položi, a u školu još ni ušao nije – da im dokaže da on i ne mora u školu, biva, baš tako nešto u stilu da je on sada kao oni, a oni ne idu u školu, samo mi… I još im pokazuje kako je on star, prestar za škole… Ali, ništa, ne pomaže! U školu, nedoškolovana ruljo! Svi! (Da prostite…)

U jednom obližnjem selu između Stoca i Mostara, saznajem tek dugo poslije, istog tog dana su one koji nisu htjeli da idu od kuće lijepo fino potamanili, da izvini ko ovo čita. Jest, ko zečeve, da oprosti svaki nevini život. I novorođenčad? I novorođenčad. I starce? I starce.
I to dvaput!
– Čekajte, kako dvaput?
Jasno, dvaput.

Prvi put 1943, 12. jula 1943. A drugi put, upravo potomke onih koji su preživili prvi put.
Drugi put to je bilo 13. jula 1993. Prvi put ih pobili šezdeset, od toga petnaestoro djece, a od toga tri novorođenčeta. Drugi put su ih pobili petnaest, od petogodišnjeg dječaka do sedamdesetjednogodišnje starice.
Ovo je za nas u školi bila posebna pouka – naučiti sličnosti nacističke ideologije utjelovljenoj u djelovanju SS divizija i ustaške neonacističke ideologije savremenog doba koju su provodili Hrvatska vojska, Hrvatske oružane snage i Hrvatsko vijeće odbrane.
Čekajte, to su isti ovi koji su napravili masakr u Ahmićima? I isti oni kulturnjaci koji su srušili mostarski Stari most?
– Jesu.

A, koncentracioni logori?
E, to je posebna priča. Oca su pred nama svezali i odveli u drugom pravcu, u koncentracioni logor. Nas su strpali u školu, u civilni logor (Tamo smo imali tu nastavu što spominjem…)
Epilog: Haška presuda za udruženi zločinački poduhvat (a Haški sud je kontinuitet Nirnberškog suda), i to kao presuda detaljno ispisana u šest tomova knjiga.

Post festum: „Slučaj Crokodil“

Većina nas je uspjela diplomirati. Neki nisu. Slava onima koji tu školu nisu preživjeli. Mi koji jesmo, znamo sve teorijske i praktične strane logorologije, nacizma, fašizma i totalitarizma. Iz prve ruke.

Zna to dobro i poznati hrvatski novinar Aleksandar Stanković, voditelj emisije Nedjeljom u 2.

U njegovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ emitovanoj 2001. godine slušamo sljedeće:

Hrvatska vlast je poslala čitave brigade u rat, ne za zaštitu hrvatskoga naroda u Bosni i Herceogovini, nego da pomogne suagresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tamo je niz naših ljudi poginulo poslano od Franje Tuđmana iz Zagreba zato da bi se podijelila Bosna i Hercegovina. Ne radi opstanka cjelovitosti Bosne i Hercegovine i radi potpore Vladi Bosne i Hercegovine. Nego radi izdvajanja paradržave Herceg-Bosne…
Kada je Stanković postavio pitanje zbog čega hrvatska vlast (izuzimajući u početku opoziciju, ali samo u početku) jednostavno sve to neće da prizna i pere ruke od toga i šta bi to impliciralo sada Hrvatskoj, na kraju je i sam morao dati komentar:

Ne bi li BiH na temelju toga mogla tražiti ratnu odštetu u Hrvatskoj…odnosno: Ako bi hrvatska država priznala da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu ne bi li to impliciralo… (pa siječe rečenicu retoričkim pitanjem, podrazumijevajući da se zna šta bi to impliciralo, kako je i sam već ranije bio rekao, pa dalje pita svoga sagovornika): Kako biste se vi postavili da ste premijer u slučaju da Bosna i Hercegovina zatraži reparaciju od Hrvatske? (Dakle, neki vid ekonomske, a ne moralne računice stoji iza hrvatskog poricanja i šutnje, pri čemu i gospodin Stanković javno implicira da treba „imati razumijevanja“ za hrvatskog premijera koji nešto neće ili ne smije da prizna….)

Odgovor: Nemamo mi šta priznati ili ne priznati, to će odraditi Haški sud…
Vjerujem da bi bilo bolje, ali da je i naš ministar vanjskih poslova nedavno u istoj ovoj Stankovićevoj emisiji na pitanje „da li smatra da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH“ (Bože, šta se tu ima smatrati???), vjerujem dakle, da je bolje bilo da je naš ministar jednostavno, bez ikakve potrebe za pokušajima nekih revidiranih tumačenja ili uvijanja, mogao otvoreno spomenuti šta je to tačno presudio Haški sud, a ne da odgovor iz nekih većih razloga mora da „zadrži za sebe“.

Zašto? Pa, zato valjda, što bi to trebalo biti prvo na redu od, kako i sam kaže, puno otvorenih pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osim što, čini mi se, još ne znamo ni kuda nam tačno ide granica s Hrvatskom. Evo jedan tip za ministra i premijera: Ako mi ne znamo gdje je naša granica, znaju oni gdje je njihova…Samo, za Boga miloga, nemojte da bude na Neretvi, ili još gore, na Drini…Ili da je nema nikako!
Ali, da je pameti do kadije, ko od kadije…

(Autor teksta je doktor humanističkih nauka iz područja lingvistike. Objavio je četiri knjige iz oblasti lingvističke bosnistike, od kojih je jedna koautorska. Najviše se bavi sociolingvistikom, akcentologijom i sintaksom. Objavio je i autorsku knjigu priča iz ratnog djetinjstva “Telegrami za Angela Palmerasa”. Piše i kolumne, izvještaje i polemike. Živi i radi u Sarajevu.)