U tišini petrovačkog krajolika, među rijetkim preostalim starosjediocima, živi porodica Jungić – Jakov i Ankica, jedina katolička porodica na području općine Bosanski Petrovac. Njihov život je priča o istrajnosti, međuvjerskoj harmoniji i dubokoj posvećenosti običajima i vjeri, iako su kilometrima udaljeni od najbliže crkve.
U njihovoj skromnoj kući, Uskrs se ne dočekuje sa zvukom crkvenih zvona, ali zato s toplinom porodičnog doma, mirisom pogače, šunke i farbanih jaja – u znaku tradicije koja se, bez obzira na okolnosti, ne prekida. Poseban duh blagdana osjeti se i kroz umjetničke goblene koje je Ankica Jungić izvezla još u mladosti, a danas krase zidove njihovog doma. Svaki konac, svaki motiv tih ručnih radova, nosi priču o strpljenju, ljubavi i vremenu koje ne briše ono što se radi s dušom.
“Obično se na Uskrs peku jaja, šunka, luk i pogača koja se nosi u crkvu. Ali pošto ovdje kod nas crkve nema, ne možemo to izvesti kao nekada. Jedino smo mogli ići u Drvar dok smo bili mlađi. Ove godine sam mislila da i ne farbamo jaja jer više ne mogu kao prije, ali ipak smo ih farbali – zbog običaja. Djeca su daleko, pa nisu mogli doći, ali nazovu nas. Žao mi je što nisu tu – priča Ankica, dok rukom pokazuje na goblene koji tiho svjedoče o nekim drugačijim vremenima.
Njen suprug Jakov dodaje kako je Uskrs za njih uvijek bio i ostao porodični blagdan, bez obzira gdje se nalazili.
“Moja majka je uvijek obilježavala Uskrs, to je bio porodični trenutak. Iako nas je danas ovdje ostalo vrlo malo, uvijek smo bili pomiješani – katolici, muslimani i pravoslavci. Čak i u porodici imamo muslimana. Sve nas to povezuje. Nismo nikad gledali ko je koje vjere. Bitno je da si čovjek”, kaže Jakov.
Porodica Jungić je tokom rata napustila Bosnu. Kratko su boravili u Srbiji, potom u Francuskoj, gdje im i danas živi kćerka. Sin im se odselio u Ameriku. Nakon dvije decenije izbivanja, 2015. godine odlučili su se vratiti u rodni Bosanski Petrovac.
U znak zahvalnosti za povratak, načelnik općine Mahmut Jukić ponudio je Jakovu pomoć u iznosu od 5.000 KM za izgradnju kapele. Ona je simbolično napravljena u obliku nekadašnje crkve koja je stajala nasuprot zgrade Općine, a srušena je 1948. godine.
Danas ta kapelica nije samo mjesto molitve, nego i simbol prisutnosti, trajanja i nade.
– Nismo ovdje sami, imamo prijatelje i dobre komšije. Naša su vrata otvorena i muslimanima i pravoslavcima. Nikad nismo naučili da govorimo da smo Hrvati, Srbi ili Muslimani. Ne volim kad se to naglašava – ističe Jakov.
Dodaje i da mu je posebno bilo drago kada su ga komšije muslimani tražili po povratku u Petrovac, da vide da li se zaista vratio i hoće li ostati. To mu je, kaže, bio znak poštovanja i ljudske topline koja se ne briše ni vremenom ni različitostima.
Na kraju razgovora, Jakov je poručio da svaki čovjek, bez obzira na vjeru, treba čuvati i njegovati svoje običaje i ne stidjeti ih se.
– Prvenstveno treba biti čovjek i poštovati druge, ne mrziti nikoga. Samo tako možemo zajedno živjeti i opstati. – kaže Jakov.
Uskrs u kući Jungića nije samo religijski praznik. On je dokaz da se vrijednosti kao što su vjera, ljubav, tradicija i međusobno poštovanje, mogu očuvati čak i kad ste sami bez svojih bližnjih, ali istrajni na tom putu.
(Fena)
