U Bosni i Hercegovini, lakše je pronaći kladionicu nego pekaru, a put do uplatnog mjesta često je kraći od puta do najbliže ambulante. Ta slika, koja je odavno postala dio naše sumorne svakodnevnice, nije slučajnost. Ona je rezultat decenijskog, brižljivo građenog sistema u kojem je država postala servis jedne od najprofitabilnijih industrija – igara na sreću.
Dok se Evropa brani od pošasti kockanja strogim zakonima i još strožim porezima, Bosna i Hercegovina je postala neslužbeni poreski raj, El Dorado za vlasnike kladionica i kockarnica, čiji se profiti mjere u milijardama, a doprinos društvu u mrvicama.
Centralno pitanje nije da li je kockanje moralno ili ne. Ključno pitanje je: kako je moguće da industrija koja godišnje obrne više od dvije milijarde maraka samo na nivou FBIH posluje pod uslovima koji se graniče sa zakonskom fantazijom? Odgovor je deja vu: zato što je politika tako htjela, piše Stav.
Kladionice vs kasino
Prije dalje analize potrebno je razdvojiti dva lica iste industrije. S jedne strane su kladionice, agresivni grabežljivci urbanog i ruralnog prostora. Njihova mreža uplatnih mjesta premrežila je svaki grad, svako selo, zadirući u tkivo naselja i vrebajući ispred škola i fakulteta. One su dugo bile miljenice sistema, maskirane u sportsko klađenje i sitne dobitke.
S druge strane su kockarnice i automat-klubovi, zatvoreniji, ali ne manje opasni. U zagušljivim prostorijama, pod svjetlima slot-mašina, odvija se brza i nekontrolisana igra koja građanima nudi iluziju trenutnog bogatstva, a vlasnicima siguran i stalan prihod. Iako na papiru podliježu nešto strožim pravilima, njihova suština je ista – isisavanje novca iz džepova najranjivijih slojeva društva.
A brojevi su ne lažu. Zvanični podaci Porezne uprave FBiH, koji su i sami vjerovatno potcijenjeni, kažu da naši građani samo u Federaciji godišnje “ostave” između 1,5 i 2 milijardi KM u kladionicama i automat-klubovima. Ukupni prometi, kad se sve sabere, redovno prelaze cifru od pet milijardi maraka. Kompanije poput čitlučkog giganta Premier World Sport ili Mozzarta prijavljuju stotine miliona maraka prihoda i desetine miliona čiste dobiti. To nisu više firme, to su finansijske sile koje mogu parirati budžetima kantona.
Uspjeh ovog lobija ne leži u poslovnoj genijalnosti, već u genijalnosti izvrtanja zakona. Godinama su počivali na nekoliko ključnih stubova koji su im garantovali nedodirljivost.
Prvi i najvažniji stub bio je Zakon o igrama na sreću FBiH, koji je sadržavao jednu naizgled banalnu, a zapravo genijalnu odredbu: porez na dobitak plaćao se samo na iznose veće od 100 KM. Svako ko je ikada ušao u kladionicu zna da 80% dobitaka čine upravo oni sitni, ispod te magične granice. Milijarde maraka isplaćene su tako u potpuno neoporezivoj zoni. Zamislite da bilo koja druga industrija – pekar, mesar ili programer – ima pravo da na 80% svog prometa ne plati ni feninga poreza. To je privilegija koju je u ovoj zemlji imao samo kockarski lobi.
Drugi stub je bio izuzimanje iz sistema PDV-a. Dok svaki građanin plaća 17% poreza na hljeb i mlijeko, industrija igara na sreću je decenijama bila oslobođena te obaveze. Inicijative da se ova nepravda ispravi godinama su gurane pod tepih, sve dok pod pritiskom javnosti i rijetkih savjesnih političara nisu napravljeni stidljivi pomaci.
Treći stub je neusklađenost entitetskih zakona, koja je vlasnicima omogućavala da se ponašaju kao na švedskom stolu – birajući onaj entitet koji nudi povoljnije uslove, niže poreze i slabiju kontrolu.
HDZ kao kum, ostali kao saučesnici
Ovakav sistem nije mogao nastati bez duboke i neraskidive veze sa politikom. Nije nikakva tajna da je epicentar kladioničarskog biznisa smješten u zapadnoj Hercegovini, tradicionalnoj bazi i utvrdi HDZ-a BiH. Najveće kompanije registrovane su upravo tamo, a njihovi vlasnici su moćni lokalni poduzetnici sa direktnim vezama sa vrhom stranke.
Mehanizam zaštite bio je jednostavan i efikasan. Svaki pokušaj da se uvede red, da se zakrpe zakonske rupe ili uvede online nadzor Porezne uprave u realnom vremenu, završavao je svoju neslavnu odiseju u Domu naroda Parlamenta FBiH. Tamo bi HDZ-ovi delegati, često uz pomoć proceduralnih trikova ili famoznog pozivanja na “vitalni nacionalni interes”, obarali svaki zakon koji bi ugrozio zlatnu koku hercegovačkog kapitala. Koji je to, zaboga, vitalni interes hrvatskog naroda da kladionice ne plaćaju porez? Odgovor je jasan: nikakav. To je vitalni interes isključivo uskog kruga ljudi koji su privatnu dobit pretvorili u nacionalno pitanje.
Ali, iluzorno je i nepošteno svu krivicu svaliti samo na HDZ. Ovaj sistem ne bi mogao opstati bez prešutne ili aktivne podrške njihovih nekadašnjih koalicionih partnera, jednim djelom SDA i drugih stranaka koje su činile vlast. Godinama su žmirili, trgovali i kalkulisali, puštajući da se lobi nesmetano bogati, vjerovatno u zamjenu za neku drugu političku ili finansijsku uslugu. Blokade su bile vidljive, ali tišina onih koji su ih mogli spriječiti bila je još glasnija.
Cijena koju plaćamo svi
Simbioza krupnog kapitala i politike ovdje je dostigla svoj najogoljeniji oblik. Vlasnici kladionica postali su jedan od najmoćnijih neformalnih lobija u zemlji. Oni ne moraju moliti za sastanke, njima se na noge dolazi. Kroz sponzorstva sportskih klubova, medija i direktne donacije političim kampanjama, oni kupuju odanost i osiguravaju da se zakoni nikada ne okrenu protiv njih.
Za uzvrat, politika im je dala status zaštićene vrste. A cijenu plaćamo svi mi. Dok vlasnici broje milijarde, društvo se suočava sa epidemijom patološkog kockanja. Porodice se raspadaju, ljudi dižu ruke na sebe zbog dugova, a čitave generacije odrastaju uz poruku da se do novca ne dolazi radom, već srećom na tiketu.
Istovremeno, budžeti iz kojih bi se trebalo finansirati zdravstvo, obrazovanje i socijalna zaštita ostaju uskraćeni za stotine miliona maraka godišnje. To je novac za nove bolnice, opremljenije škole, veće penzije i bolju infrastrukturu. To je novac koji je, umjesto u zajedničku kasu, završio na privatnim računima nekolicine pojedinaca pod zaštitom politike.
Pitanje koje ostaje nije samo kako je ovo moguće, već i dokle smo kao društvo spremni gledati kako se budućnost naše djece ulaže na tiket umjesto u školske klupe? Sve dok ne shvatimo da svaka uplata u kladionici nije samo lični rizik, već i glas za sistem koji nas sve zajedno vuče na dno.
(Mostarski.ba)
