Kako je Siniša Mihajlović postao zvijezda italijanskog fudbala

Novembar 1992: Došao je u Beograd za vikend (petak 13. 11.), a morao je već u ponedeljak ujutru da se javi Vujadinu Boškovu na prvu jutarnju prozivku fudbalera Rome. Još prije toga, obavijestio je selektora fudbalske reprezentacije Slobodana Santrača da neće moći da učestvuje u atraktivnoj fudbalskoj predstavi protiv selekcije koju su sastavili novinari, jer mu visoke profesionalne obaveze koje ima u svom novom klubu ne dozvoljavaju da u Beogradu ostane “samo” još dva dana. (Utakmica Jugoslavija – Selekcija novinara igra se u srijedu 18. 11.).

I zato, dok su ostale kolege požurile u susret drugim “strancima” koji su doputovali zbog susreta reprezentacije sa selekcijom novinara, mi smo po zadatku redakcije, krenuli na sasvim drugi kraj Beograda, tačnije Novog Beograda, u potragu za Sinišom Mihajlovićem, momentalno najvećom “Zvezdinom zvezdom” u italijanskom fudbalu. Našli smo ga u društvu roditelja i prijatelja i to baš u razgovoru sa majkom Viktorijom.

– Evo, keva mi se žali kako ne zna šta da čini ne bi li se spasla od silnih telefonskih poziva od strane ljepšeg pola. Kaže da je dnevno zove i po sto žena raspitujući se kad ću da dođem, kako mi je u Italiji, nisam li možda, stao na “ludi kamen” neke Italijanke. Kažem joj, za utehu, da sam maloprije, kada sam bio na Marakani, istu “kuknjavu” čuo i od Silve, Zvezdine sekretarice, koja mi je dala gomilu pisama koja su za ovo vrijeme moga odsustva iz Beograda stigla za mene na adresu u Ljutice Bogdana. A meni sve to jako prija… Znaju lijepe Beograđanke da mi je fudbal profesija, a žene glavna i možda jedina pasija (smeje se onim svojim poznatim zaraznim osmjehom).

Dakle, u Beograd si stigao, isključivo, zbog lepih Beograđanki?

– Pa, dobro, to je onako, za svoju dušu, svoje zadovoljstvo. A inače, došao sam zbog roditelja, Zvezde, drugova, brata. Još me muči nostalgija, ali moram da priznam, ne kao u početku kada sam svakodnevno zvao Džaju, Cveleta, Viću iz kafića na Marakani. Polako sam se navikao na “vječni grad” koji je za mene najljepši grad na svijetu.

Rim je zaista božanstven! Djelimično sam savladao i italijanski jezik koji i dalje intenzivno učim uzimajući časove tri puta nedeljno. Ukratko, zaista bih bio neskroman kada bih se na bilo šta požalio. Za sada je sve kao u bajci… Saigrači su me primili sjajno i osjećam se kao da sa tim momcima igram godinama. Najviše sam u društvu, poslije utakmice, sa Caniggiom i Vanninijem.

Svaki drugi-treći dan odlazim kod trenera Vujadina Boškova na večeru. Uz večeru i neobavezno ćaskanje, Vujke me savjetuje, tako da mi je to od velike koristi poslije na treninzima i utakmicama.

Miljenik sam i predsjednika kluba gospodina Ciarrapica. Poklonio mi je čak dva automobila: najnoviji tip “BMV” i “Fiat Corsu”. A da ne bi ispalo da sam čekao da mi on pokloni auto kako bih se šepurio Rimom, ja sam za svoju lovu kupio najnoviji “mercedes”, tako da sada imam pravu malu kolekciju luksuznih automobila. Zaista, kažem ti, sve je kao u bajci…

Čak toliko da su mi neki tvoji drugovi, koji su imali čast da ti budu gosti u Rimu, rekli da si popularniji i od samog Pape?!

– Pa dobro, to oni iz silne ljubavi prema meni, što je ipak dosta neozbiljno… Ali, neka, neki put i laž prija jer je iz srca, dobronamerna, šarmantna i lijepa dosjetka mojih prijatelja. Inače, da ne bih ispao skroz neskroman moram da “priznam” da je već u nekoliko navrata cijeli stadion skandirao moje ime. To je naročito bilo gromoglasno protiv Atalante kada sam dao gol iz slobodnjaka sa trideset i više metara, a namjestio dva gola Caniggi i Rizzitelliju. Napustio sam stadion uz gromoglasno: Miha, Miha!…

Dakle, popularnosti napretek. I sve ostalo po samom “priznanju” je tu: lova, skupi automobili, djevojke. Ipak, šta bi u ovom trenutku najviše poželio, šta ti najviše nedostaje?

– Slobodno vrijeme, brate! Gotovo ga i nemam, tako da sve ove blagodeti koje mi je Bog dao nijednim malim dijelom ne mogu da koristim. Treniram dva puta dnevno. Poslije prvog treninga idem na ručak, pa popodnevni odmor, pa opet trening i tako svaki dan do utakmice. Onda hotel, avion, utakmica, pa sve nanovo… Kao na traci…

I na kraju, glavno pitanje, zbog koga sam, da budem iskren i “jurio” ovaj razgovor. Kako se i zašto, naravno, po tvojoj ocjeni, desilo da si ti, pored Vladimira Jugovića, koji nosi dres Sampdorije, jedini od Zvezdinih “vanzemaljaca” vrijednih ukupno 65 miliona dolara (!) uspio, makar za sada, na svjetskoj fudbalskoj pijaci, odnosno u najjačoj fudbalskoj ligi svijeta?

– Prvo treba znati da smo Juga i ja otišli iz zemlje sasvim neplanirano, mnogo prije isteka ugovora, što nije bio slučaj sa Prosinečkim, Pančevim, Savićevićem… Da se sve ovo nije dogodilo u našoj zemlji, ujedno i u našem fudbalu, ja bih sigurno još igrao u Zvezdi i, vjerovatno, preuzeo dirigentsku palicu u ovoj sezoni.

E, ako se to zna, onda su mnoge stvari jasnije. Dakle, Belodedić, Pančev, Savićević, pa i Prosinečki, stigli su na Zapad kao najveće moguće fudbalske zvijezde, dok smo Juga i ja, “presječeni” nenadanom situacijom u zemlji, stigli kao igrači koji bi tek trebalo, potpuno fudbalski da se afirmišu.

Mislim da u tom grmu leži zec. Preveliki je psihički teret kada misliš da u jednom Milanu, Interu ili Real Madridu treba samo da zamjeniš dirigentsku palicu i glavnu rolu koju si imao na Marakani, što je bio, po meni, slučaj za Zvezdinim glavnim perjanicama.

A Juga i ja smo stigli u Italiju kao vodonoše, koji tek iz drugog plana treba, eventualno, da stignu do “glavnog”. To je bila naša psihološka prednost koju smo mi, eto, iskoristili. Pored toga, da budem do kraja iskren, meni je bilo lakše da “prođem” i zato što je Roma, objektivno gledano, manje slavan tim od Intera, a naročito od Milana, zatim što me vodi “moj” trener, naš zemljak Vujadin Boškov i, napokon, zato što Roma u timu ima “samo” četiri stranca, a zna se da po njihovim propisima u timu mogu da igraju najviše tri strana igrača.

Dakle, dovoljno je da eliminišem samo jednog i evo me u timu, što nije slučaj u Interu, a naročito ne u Milanu.

Naravno da bivšim Zvezdinim “zvezdama” želimo da im se “kockice” o kojima je Mihajlović govorio, što prije slože, ali prije toga moramo da konstatujemo nešto što je Siniša, vjerovatno namjerno, preskočio da kaže: on i Jugović su i u Italiji nastavili da igraju igru koju su igrali u Zvezdi, a to je dosta trčanja, dosta uklizavanja, dosta vraćanja nazad u odbranu gola.

Mislimo da je to ta “kockica” koja nedostaje Pančevu i Savićeviću.

Obrada Yugopapit: Razgovarao: Branislav Kovač (RTV revija, 1992.)