Postoje ljudske sudbine koje su poput velikih teško sagrađenih mostova – onih koji ne spajaju samo obale rijeka, već premošćuju vjekove, kulture i cijele nacije. Priča o Ahmet-begu Lakišiću (Ahmet Bey Lakše) nije tek suhoparni historijski zapis o jednoj migraciji. Naprotiv, to je duboka, emotivna epopeja o čovjeku čiji je životni put počeo na suncem okupanim, vrelim kaldrmama hercegovačkog bisera Mostara, a svoj vrhunac dosegao u samom srcu Anadolije, u trenucima kada se rađala moderna Republika Turska. Njegovo ime danas odzvanja kao eho plemenitosti, vizionarstva i one neuništive bosanskohercegovačke snage duha koja na svakom zgarištu umije posaditi sjeme novog, svijetlog života.
No, da bismo u potpunosti razumjeli dubinu duše ovog čovjeka, moramo se vratiti u samo ishodište njegovog postojanja, u tlo koje je iznjedrilo njegovu lozu, u zemlju koja danas, vijekovima kasnije, još uvijek krvari pod teretom neriješenih nepravdi i osporavanog identiteta, piše Stav.
Vakuf predaka i sveta zemlja Ričine
Kada je rođen 1883. godine, mladi Ahmet bio je izdanak bosanske aristokracije, sin uglednog Mehmeta-bega i majke Gülsüm Hanım. Ali, biti Lakišić u Mostaru bilo je mnogo više od titule; značilo je to nositi amanet jednog od najznačajnijih graditelja ovog podneblja. Još davne 1650. godine, njegov slavni predak, hadži Ahmed-aga Lakišić, utemeljio je vakuf koji će oblikovati srce grada. U mostarskoj mahali Ričina, on nije gradio samo gole zidine, baš suprotno, on je udahnuo dušu grada. Podigao je džamiju, mekteb, uvakufio četrdeset dućana, mlinicu na Radobolji i basnoslovnih 200.000 akči u gotovini.
Uz tu džamiju, razvio se i Lakišića harem, ogromno prostranstvo mira od devetnaest dunuma, mjesto gdje su u tišini počivali branioci grada, viđeniji građani, pa i velikani poput gradonačelnika Mujage Komadine. Odrastajući uz priče o ovim zadužbinama, mali Ahmet je naučio najvažniju životnu lekciju: bogatstvo nije privilegija koju sebično čuvamo, već emanet koji darujemo zajednici. Vakuf je u islamskom pravu trajno dobro, zemlja darovana u ime Boga na korist ljudima, čiji se status nikada ne može izbrisati, pa ni stotinama godina kasnije.
Prva rana i teški koferi muhadžirluka
Međutim, točak historije u Bosni i Hercegovini rijetko kad se okreće bez posljedica. Mladi Ahmet imao je tek godinu dana kada je 1884. godine izvršen prvi veliki i surovi udar na porodičnu svetinju. Nova, austrougarska vlast, u svojoj neumoljivoj težnji za industrijalizacijom, odlučila je provesti željezničku prugu direktno preko Lakišića harema. Na kostima Lakišića predaka izgrađena je željeznička stanica, a eho tog udarca na dostojanstvo jedne porodice zauvijek je promijenio njihove živote.
Suočeni sa strahom od gubitka identiteta i gaženjem onoga što im je najsvetije, mnoge bošnjačke aristokratske porodice biraju bolni put egzila. Godine 1895., kada je Ahmet bio tek dječak na pragu mladosti, obitelj Lakišić donosi najtežu odluku – napustiti rodnu grudu. U svojim su koferima, prema nepoznatoj Anadoliji, ponijeli malo materijalnog, i ono najvrednije što se nosi duboko u sebi: neizmjeran plemićki ponos, kućni odgoj i sjećanje na miris behara uz Stari most, koje nikada, ni u jednom anadolskom proljeću, neće izblijedjeti.
Ono što ostade: Bitka za istinu koja traje i danas
Dok je Ahmet-beg svoju sudbinu gradio stotinama kilometara daleko, zemlja njegovih predaka u Mostaru nastavila je svoju tužnu, pravnu i političku agoniju, koja u postratnoj Bosni i Hercegovini kulminira u jedan od najsloženijih imovinsko-pravnih sporova našeg vremena. Danas, Lakišića vakuf predstavlja epicentar dubokog spora između Islamske zajednice (IZ) s jedne, te gradskih vlasti i Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) s druge strane.
Za Islamsku zajednicu, taj prostor nekadašnje “Centralne zone” (lokalitet bivše robne kuće Hit) nije samo građevinska parcela; to je “oteta svetinja”, tlo natopljeno historijom i molitvama predaka. Zato oni danas, više od stotinu godina nakon što je prvi voz prešao preko harema, organizuju protestne šetnje i molitve (džumu) na otvorenom. Dižu svoj glas protiv izgradnje zgrade HNK-a, upozoravajući da se betonom i čelikom vrši “betoniranje istine” o bošnjačkom historijskom i duhovnom prisustvu u tom dijelu Mostara. Njihov plemeniti cilj jeste izgradnja Interkulturnog centra “Mevlana” – zdanja koje bi, baš poput Lakišića vakufa nekada, spajalo ljude i promoviralo dijalog.
S druge strane, gradske vlasti predvođene HDZ-om i uprava HNK tvrde da je, prema katastarskim planovima još od one kobne 1884. godine, lokalitet postao državno vlasništvo. Navodeći da posjeduju sve dozvole za gradnju i oslanjajući se na odluke kantonalnog tužilaštva koje u legalnosti radova nije našlo elemente krivičnog djela, oni nastavljaju s radovima. Ipak, mala iskra nade za nasljednike Lakišića vizije pojavila se 2025. godine, kada je Općinski sud u Mostaru dopustio Medžlisu IZ da se uključi u proces kao zainteresirana strana. Dok jedni u tome vide opstrukciju, drugi to osjećaju kao historijsku pobjedu prava i pravde.
Anadolski vizionar: Trijumf mostarskog duha
No, vratimo se našem Ahmet-begu, dječaku koji je ostao bez svog harema i svoje čaršije. Nakon dugog puta, njegova se porodica skrasila u İnegölu, plodnom kraju u blizini Burse, utočištu mnogih bošnjačkih duša. Tamo gdje bi mnogi klonuli, oplakujući izgubljenu slavu i otete vakufe, mladi Ahmet pronalazi božansku motivaciju. Ako su mu uzeli zgrade, nisu mu mogli uzeti um i plemenito srce.
U novoj domovini, on pokazuje kako se ljubav prema zemlji dokazuje predanim radom. Postaje istinski ekonomski i poljoprivredni vizionar. Uviđa da mlada, iscrpljena Turska treba obnovu. Postaje pionir uvođenja merino ovaca, čime direktno podiže kvalitet tekstilne industrije. Uspješno uzgaja plemenite konje, a sa bratom Šakirom 1929. osniva firmu “Uludağ i Karabel”, pokrećući privredni razvoj regije kroz šumarstvo i preradu drveta. Kroz svoj rad u “Halkeviju”, on postaje vođa, otac siromašnima, oslonac bošnjačkoj dijaspori, neprestano gradeći “nevidljive vakufe” ljudskosti.
Kada je 1920. započela bitka za tursku nezavisnost, ovaj ponosni Mostarac stao je uz bok samom Mustafi Kemalu Atatürku. Izabran je za zastupnika regije Ertuğrul u prvom sazivu Velike narodne skupštine Turske. Njegov karakter satkan od čestitosti i reda zablistao je kada je u tami rata, gnušajući se anarhije, predložio da se razbojništvo najoštrije kazni Zakonom o izdaji. Čovjek čiji su preci gradili red kroz vakufe, nije mogao tolerirati haos. Njegov glas za pravnu državu ostao je zlatnim slovima upisan u historiju.
Nažalost, tijelo ovog heroja obnove, iscrpljeno Balkanskim ratovima i neprestanim radom, počelo je posustajati. Tražeći lijek po klinikama Beča i Londona, njegovo je srce ipak uvijek najtoplije kucalo uz njegovu suprugu Zemine Hanım i njihovo četvero djece, na koje je prenio onaj jedinstveni, gospodski hercegovački odgoj. Ahmet-beg Lakišić zatvorio je svoje umorne ponosne oči u oktobru 1935. godine. Njegov mezar nalazi se na groblju Kavaklaraltı u İnegölu, u gradu koji danas jednu svoju ulicu zove njegovim imenom.
(Mostarski.ba)
