Mile Mutić, prijedorski Goebbels

Umro je Mile Mutić, što bi neki rekli “jedan od Goebbelsa iz naših sokaka”, objavio je historičar Jasmin Medić.
„Nije dočekao procesuiranje, ali znam da je otvoreno govorio da se ne kaje za ono što je radio 1992. godine“, kaže Medić.
Ono što je 1992. godine radio kao direktor „Kozarskog vjesnika“, novine koja je širila najcrnju propagandu, slikovito se može sažeti u ovoj rečenici: „Srpski narod othranio je ustašku siročad skupa sa svojom siročadi. Sada je tek jasno zašto je kuma-Tito kumovao svim Šiptarima i Muslimanima koji su imali desetoro i više djece, propisao im je dječije dodatke. Tako smo u ovom pedesetogodišnjem ‘primirju’ othranili, moglo bi se reći ugojili vlastite naprijatelje“.
„Kozarski vjesnik“, sa Miletom Mutićem na čelu, a to je utvrđeno i u Trubunalu u Hagu bio taj koji je na svojim stranicama imenom i prezimenom označavao Bošnjake i Hrvate, izmišljao optužbe, lijepio etikete, dehumanizirao i tako pripremao njihovu likvidaciju. Neki od takvih primjera su slučaj dr. Mirsada Mujadžića iz SDA koji je na stranicama „Kozarskog vjesnika“ optužen je da Srpkinjama ubrizgava sredstva zbog kojih one neće moći da rađaju mušku djecu, a dr. Željko Sikora, zvani ‘doktor monstrum’, optužen je da izaziva abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i kastrira muške bebe roditelja srpske nacionalnosti. Nadalje, u članku ‘Kozarskog vjesnika’ od 10. juna 1992. dr. Osman Mahmuljin se optužuje da je namjerno pogrešno liječio kolegu srpske nacionalnosti, dr. Živka Dukića, koji je doživio infarkt. Dr. Dukić je ostao na životu samo zahvaljujući tome što je dr. Radojka Elenkov prekinula terapiju koju je navodno započeo dr. Mahmuljin.“
Ljekari Željko Sikora i Osman Mahmuljin su nakon tih objava svirepo mučeni i ubijeni, Sikora u logoru Keraterm a Mahmuljin u logoru Omarska. Mile Mutić je kao direktor Kozarskog vjesnika bio glavni šef ratnohuškačke propagande u udruženom zločinačkom poduhvatu. Utvrđeno je da je prisustvovao svim sjednicama Kriznog štaba opštine Prijedor, bio je tu i kada su donosili odluke o zatočavanju ljudi u logore, planiranju masovnih likvidacija i deportacija preostalog stanovništva, pripomagao je u sastavljanju svih onih podmuklih garancija koje su davali Muslimanima i Hrvatima a zapravo su sistematski vršili teror i progon do potpunog etničkog čišćenja Prijedora i njegove okoline.
U tekstu “Kozarski vjesnik u službi zločina“ historičar Jasmin Medić navodi da se informacijama koje su građani grada Prijedora dobijali putem „Kozarskog vjesnika“ stvarala atmosfera još veće nacionalne netrpeljivosti prema prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima.
U nastavku teksta pročitajte nekoliko primjera djelovanja “Kozarskog vjesnika” koje navodi Medić u svome tekstu.
Tako je za napad na Kozarac od 24. maja 1992. godine u ovome mediju navedeno da je „Vojska (JNA/VRS, op.a.) napadnuta u mjestu Kamičani i tek tada, a naročito poslije uzvraćenog napada vidjelo se koliko je Krizni štab bio u pravu kad je tražio da se razoružaju paravojne formacije, jer pokazalo se da zelene beretke raspolažu, ne samo velikom količinom raznovrsnog pešadijskog, već i teškog artiljerijskog naoružanja i da su se dugo i temeljito pripremali za rat.“
U toku napada na područje Kozarca ubijeno je 800 bošnjačkih civila, mada je „Kozarski vjesnik“ naveo da je „U borbenim dejstvima na području Kozarca, vojska nastojala i po cijenu vlastitih gubitaka maksimalno zaštiti nedužno civilno stanovništvo.“
S druge strane, agresorske vojne i policijske snage iz 1. Krajiškog korpusa VRS i pripadnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor brojali su petoricu poginulih i dvadesetak ranjenih.
Premda je u tekstu izvještavano o tome da „Zelene beretke raspolažu velikom količinom raznovrsnog pješadijskog i artiljerijskog naoružanja“, u istom se tekstu navodi da su „Utorak poslijepodne i nastupajuća noć protekli u relativnom miru i sporadičnom pucanju. Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine nastavila je sa čišćenjem preostalog terena Mjesne zajednice Kozarac…“ iz čega se zaključuje da među „Zelenim beretkama“ nije postojala velika količina pješadijskog i artiljerijskog naoružanja jer da uistinu jeste, „rat“ na ovom području ne bi trajao svega dva dana.
Za zločine počinjene u Kozarcu, okrivljeni su predsjednik prijedorskog općinskog odbora Stranke demokratske akcije Mirza Mujadžić i nelegalno smijenjeni predsjednik općine Muhamed Čehajić. Civilne žrtve okarakterisane su kao „pale žrtve“. Tako po ovome listu krivicu ne snosi počinitelj niti naredbodavac nego oni pripadnici bošnjačkog naroda s kojima srpski politički, vojni ili policijski vrh nije želio da pronađe kompromisno rješenje nakon niza pregovora. Postizanje bilo kakve vrste kompromisa nije išao u prilog zacrtanim ciljevima srpske strane. Muhamed Čehajić zagovarao je politiku „gandijevskog otpora“ nakon što srpske snage nelegalno preuzele vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine. I pored nastojanja da očuva mir na području Prijedora, uhapšen je 23. maja 1992. godine. Odveden je u zatočeništvo u zgradi prijedorske Stanice javne bezbjednosti, zatim u logor Keraterm, potom u Banja Luku da bi nakon toga bio prebačen u logor Omarska. Dana 28. jula 1992. godine, nakon zatočeništva u Omarskoj ubijen je u prostorijama ovog logora.
Ugledni građani Prijedora poput Huseina i Ešefa Crnkića spomenuti su u kontekstu „lojalnosti politici Alije Izetbegovića“ i predaje srpskim vlastima. U istom tekstu se spominje i ime Kozarčanina i vlasnika ugostiteljskog objekta Azura Jakupovića za kojeg se kaže da je „uhapšen i da je u zatvoru dok su njegovi odmetnici likvidirani“.
Razlozi likvidacije nisu navedeni. Husein Crnkić, Azur Jakupović i Ešef Crnkić također su ubijeni, nakon zatočenja, u logoru Omarska.
Posebno mjesto u nekoliko brojeva „Kozarskog vjesnika“ imao je i nelegalno smijenjeni sekretar za narodnu odbranu općine Prijedor, Bećir Medunjanin. Njemu, ne samo da su pripisivali lažni identitet nego je njegovo kao i hapšenje njegove supruge i sina trijumfalno proslavljeno u ovome listu.
Dvadesetdvogodišnji sin Bećira Medunjanin, Haris, ubijen je na Kozari u toku napada na Kozarac, ali su tu činjenicu prečutjeli mediji pod kontrolom bosanskih Srba. Bećir i njegova supruga Sadeta Medunjanin odvedeni su u logor Omarska gdje su nakon zlostavljanja ubijeni.
Istu sudbinu u Omarskoj doživio je i potpredsjednik prijedorskog općinskog odbora Hrvatske emokratske zajednice Mato Tadić. Ubijen je u augustu u ovome logoru.
Prije toga, Tadić je također bio žrtva tekstova novinara „Kozarskog vjesnika“ o tome da je lažni profesor hemije i da je navodno i ranije kažnjavan zbog neprijateljskog djelovanja u toku 1970-ih i 1980-ih godina.
Konkretnije dokaze o lažnoj diplomi Mate Tadića ili ranijeg neprijateljskog djelovanja, autori članka nisu preočili. Prešutjevši nepobitne činjenice o masovnim zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim civilima prijedorske općine, novinari „Kozarskog vjesnika“ našli su „opravdanje“ za toliki broj ubijenih. Naime, dosjetili su se, po starim propagandističkim metodama, za zločine optužiti suprotnu stranu da su se, ustvari, međusobno ubijali. Tako je u toku operacionalizacije napada srpskih snaga na područje Ljubije i okoline, u „Kozarskom vjesniku“ objavljen tekst u kojem se navodi da se „sljedbenici džihada obračunavaju sada i sa svojim sunarodnicima, pa je zbog toga, krajem prošle sedmice, od ruku ovih vjerskih fanatika stradalo nekoliko desetina njihove sabraće, koje su likvidirali na svirep način. Sve ovo u isti mah govori na šta su sve spremni zaslijepljeni Alahovi sljedbenici, ali je ujedno i dokaz o njihovoj nemoći i porazu što je i dovelo do međusobnog optuživanja i trvenja“.
Ovaj tekst odnosi se na masakr u sobi br. 3 logora Keraterm u kojoj je 24. juli 1992. godine ubijeno između 160 i 200 zatočenika. U presudama za zločine u logoru Keraterm sudski je dokazano da su ovaj masakr izvršili pripadnici VRS.
Pitanje na šta se tačno odnosi termin „Alahovi sljedbenici“ ostalo je nepoznato i od novinara „Kozarskog vjesnika“ nikada pojašnjeno. Isti list detaljnije opisuje „međusobno ubijanje“ na području Ljubije, ne navodeći da li su se srpske snage ponašale kao arbitri ili „na sukob nespremni posmatrači“!? Trijumfalno, kao u slučaju porodice Medunjanin, osvanuo je tekst u kojem se pozdravlja likvidacija policajca Aziza Ališkovića koji je „po naređenju Alijine BiH i povjerljivog čovjeka novog bosanskog vezira Alije Izetbegovića – organizovao napad na pripadnike Vojske Srpske Republike BiH“.
Također se navodi da je likvidiran i Ališkovićev pomoćnik Husein Ramić, dok su uhvaćeni Jasmin Ališić i Munib Kadirić.
Nerazjašnjeno u ovome tekstu je i pitanje šta zapravo znači „naređenje Alijine BiH“? Također, nisu predočeni nikakvi dokazi da je postojala bliska veza „vezira“ Alije Izetbegovića i Aziza Ališkovića. Slaviti likvidaciju čovjeka koji nikada nije procesuiran niti mu je dokazano bilo kakvo krivično djelo, dovoljno govori o etičnosti autora ovakvog i sličnih članaka.
U periodu počinjenja najmasovnijih ratnih zločina nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom (zločini u koncentracionim logorima, napadi srpskih snaga na sela na lijevoj obali Sane i napada na Ljubiju i okolinu), „Kozarski vjesnik“ cjelo kupnu je sliku o dešavanjima na području Prijedora okarakterisao kao „odbranu srpskog naroda od genocida koji su spremali Muslimani i Hrvati“. Tako je navedeno da Srbi ovog puta neće dozvoliti ponavljanje onoga što se navodno desilo u Drugom svjetskom ratu jer su „tada nestajala sa lica zemlje srpska sela, a umjesto njih nicale masovne grobnice ubijene i zaklane djece, žena, muškaraca. Svakodnevno je ubijano na hiljade Srba i to na najsvirepiji način kome normalan čovjek teško da može naći motiv“ te se u nastavku navodi da će „Srbi ponovo da brane svoja ognjišta i svoju djecu. Uvučeni su u rat koji su po svaku cijenu nastojali izbjeći, ali ne i po cijenu koju su mu ponudili Tuđman i Izetbegović — da se odreknu svoje nacije i svoje vjere. Srbi će dobiti i ovaj rat, ali više neće opraštati ničije zločine i ponovljene greške“.
Postavlja se pitanje kada, gdje i na koji način su Franjo Tuđman i(li) Alija Izetbegović zahtijevali od Srba da se odreknu svoje nacije i vjere? Zasigurno, to ni autori ovakvih tekstova ne znaju. Dokaze, bilo koje vrste, da je uistinu svakodnevno ubijano na hiljade Srba u Drugom svjetskom ratu, od ovakvih novinara je suvišno tražiti. Suvišno je i postaviti pitanje koji novinar „Kozarskog vjesnika“ se profesionalnije bavio historijom Drugog svjetskog rata. No, propaganda nužno i ne zahtijeva bilo kakve dokazne materijale.
U toku genocida u Prijedoru ubijeno je 3176 bošnjačkih i hrvatskih civila od čega 263 žene i 102 djece.
„Kozarski vjesnik“ o tome nikada nije pisao, niti navodio pojedinačne ili masovne zločine nad rijedorskim Bošnjacima i Hrvatima. Iako je važio, što je u suštini i bio, kao jedini medij koji je uz Radio Prijedor djelovao na ovome području, njegovi novinari su se „odvažili“ da Bošnjake optuže da vode „uspješan medijski rat protiv Srba“. Tako je nastao tekst u kojem se navodi da se vodi „pravi medijsko-informativni pohod na Srbe – do uništenja i posljednje istine o nama, o našoj istorijskoj i svim našim ljudskim sudbinama“ i konstatuje kako „Srbi moraju da prestanu da kukaju kako su neshvaćeni, kako njihova istina ne može da dođe do izražaja. Moraju konačno da progutaju gorku jabuku saznanja da je istina u medijima samo jedna vijest. Kao i laž. Kao i bilo šta drugo. Kao i bilo šta. Moramo pokušati da opstanemo čak i u ovom potpuno neravnopravnom položaju u kome se nalazimo. Na dušu naše takozvane inteligencije i zaista samo takozvanog novinarstva i publicistike pada odgovornost što nisu uložili više kreativnih napora da ovo mučno saznanje o potpuno amoralnoj prirodi modernih medija prodre do svakog Srbina, do svakog građanina kojeg bombarduju agencijskim vijestima u kojima prosto ne možemo da prepoznamo sopstvenu stvarnost“.
Ko je zaista vodio pravi medijsko-informativni pohod do uništenja govore upravo članci ovog lista. Sa tvrdnjom da nije bilo „kreativnih napora“, teško se složiti. Pokušalo se uz dozu svojstvenog, mada čudnog, „humora“ prikazati dešavanja u Prijedoru. Ne isključuje se mogućnost da su se počinioci zločina zaista smijali „kreativnošću“ novinara ovog lista kada su ubijali one kojima je „Kozarski vjesnik“ pisao smrtne presude. Ili pravdali zločince, zavisno šta je čemu prethodilo.
(Stav)
Kosovo se priprema za parlamentarne izbore, izborna šutnja samo na dan izbora
U Sarajevu obilježena godišnjica smrti Dženana Memića
Banjaluka: Studenti i građani pružili podršku protestima u Srbiji
Luksemburg ima minimalnu platu od 2.637 eura, na dnu Evropske unije Bugarska s 550 eura
HNS usvojio Deklaraciju: Izmjene Izbornog zakona prioritet, Čović ponovio svoj stav o promjeni vlasti na nivou BiH