Sabaha Hadžić, mostarska heroina, u najtežim ratnim vremenima glavna sestra Ratne bolnice Mostar, i danas nakon 32 godine, s bolnim sjećanjima i preplavljena emocijama, približava se zgradi Higijenskog zavoda, danas Zavoda za javno zdravstvo, u kojoj je bila smještena Ratna bolnica Mostar.
Bila je dio malog neustrašivog tima kojeg je činilo nekoliko ljekara, medicinskog osoblja, entuzijasta i patriota.
U prosjeku 6 poginulih i 30 ranjenih građana Mostara zbrinjavali su u neadekvatnom improvizovanom prostoru, s oskudnom opremom i medicinskim materijalom.
Slike mrtvih sugrađana, ljudi, žena, djece bez dijelova tijela , njihovi vapaji za pomoć, krikovi prouzrokovani strahom i boli, bile su njihova svakodnevica.
S kojim je trebalo nastaviti živjeti.
Sabahi su, kako kaže, neka sjećenja iz perioda od gotovo punih 8 decenija izblijedila.
Međutim, slike ratnog pakla od 1993. godine do kraja rata su još uvijek jasne. I u snovima i na javi.
“Iz ratnog perioda se sjećam svega. Bilo nas je malo, nismo imali ništa od materijala, jednostavno nije bilo uslova za Ratnu bolnicu. Ali, s obzirom da je bila takva situacija bili smo prinuđeni, da se borimo i da pomognemo svima kojima je trebalo. Radili smo u nemogućim uslovima bez vode, bez struje, bez hrane, lijekova, sanitetskog materijala. Izborili smo da opstanemo živi i za ovo što je danas. Da li se moglo više učiniti, ne znam, možda, ali šta je tu je.
Među onima koji su danas prisustvovali obilježavanju godišnjice, bilo je i onih koji su zahvaljujući upravo Sabahi i njenim kolegama iz Ratne bolnice, danas živi.
„Evo vidim ovdje neke od ranjenika iz tog vremena i sretna sam da su živi. Najteže od svega je onima koji su zauvijek ostali bez svojih najmilijih, a takvih je puno“, kaže glavna sestra Ratne bolnice Mostar.
Na današnji dan se, kaže, okupe da odaju počast nedužno stradaloj djeci, mladosti koja je izginula.
„Okupimo se jednom godišnje da se vidimo, obnovimo uspomene i odamo počast našim kolegama“, ističe Sabaha.
A uspomene su uglavnom bolne.
Rizikujući vlastite živote, pod svakodnevnom cjelodnevnom artiljerijskom paljbom, Sabaha i njene kolege su spašavali tuđe. Ulažući nadljudske napore, improvizujući, dovijajući se kako znaju i umiju.
Spasili su mnogo života. Mnogima , nažalost , i uprkos velikom srcu, nisu mogli pomoći. Jer nisu imali čime.
Njihova humanost je bila jača od svakog straha i problema s kojima su se svakodnevno suočavali.
Zato je Sabaha , mostarska heroina.
Ona je bila veoma važna karika u malom timu heroja u bijelom.
Obavljajući svoj humani posao, iz te male čete, njih 12 je izgubilo živote, čak 60 je bilo ranjeno…“
Mostarci i Mostarke ih zato ne bi smjeli zaboraviti i duguju im vječnu zahvalnost.
(Mostarski.ba)
