Mostarski autobus na sprat

Pošle Pera i Ana na Tepu. Valja sa Rudnika do Tepe, nakupovati šta treba, malo povrća sira …Bilo je finih paprika, super paradajza.

U grad se išlo pješke, a nekad bogami i autobusom (na sprat). Početna stanica se nalazila malo ispod Zadruge, kod Miline murve (kuća Blaža Knezovića, prva do današnje Pete osnovne).
Ko će sad natrag sa punim cekerima? Sreća ima autobus.
E sad, od Miline murve je samo jedan autobus i sigurno ide u grad, ali kako znati koji autobus ide za Rudnik.

Pera vuče cekere, vidi neke mlade momke:”Djeco draga,koji autobus ide do Miline murve”? “Ma na Rudnjik, reci”,govori joj Ana. (Čudno kako su svi stari stanovnici ovog naselja uvijek govorili Rudnjik, umjesto Rudnik).

Nisu znale njih dvije da su naletjele na mostarske liske.
“A Bako ovaj donji ide u Rodoč, a gornji na Rudnik”.
“Fala sinko,fala puno”, reče Pera. “Hajmo Ane gore”.

Popeše se i fino sjedoše u autobus.
Šta reći na kraju… Autobus stade u Ilićima..
“A gdje smo mi ovo došle, niđe Miline murve”, bio je zajednički komentar.
Valjalo je onda pješke do na Rudn(j)ik.
U putu se pojelo pola onoga što se taj dan fasovalo.

P.S.Liskaluci su najčešće anegdote i legende vezane za događaje koji su godinama prepričavani na način da se često nešto (na)doda, promijeni ime glavnog junaka ili slično. Zbog toga skrećemo pažnji na činjenIcu da ni ovi mostarski liskaluci nisu 100% autentični.

(Mostarski.ba/Dario Terzić)