Na današnji dan 13. 7.

1878. – Završen berlinski kongres, tj. potpisan ugovor između Turske carevine i Austro-Ugarske monarhije o predaji teritorija BiH.

Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu. Na ovom kongresu dogoverena je podjela Balkana i revidiran je mir između Rusije i Turske. Turskoj je naloženo da se povuče i preda ogromne teritorije na području Balkana u korist Austro-Ugarske, Srbije, Crne Gore, Bugarske. Najvažnija odrednica ovog kongresa za Bosnu i Hercegovinu je ta što je data da se okupira od strane Austro-Ugarske monarhije. Formalno do aneksije na BiH prava je polagao i sultan, što se može vidjeti i iz ugovora koji je potpisan na kongresu.

“Austro-Ugarska će zaposjesti pokrajine BiH i upravljat će njima. Kako austrougarska vlada ne želi da prima na sebe upravu Novopazarskog sandžaka, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu na jugoistok, do iza mitrovice, to će u njemu i dalje ostati turska uprava. Pa ipak, da bi se s jedne strane osiguralo novo političko stanje, a s druge strane sloboda saobraćajnih puteva, Austro-Ugarska zadržava pravo za sebe, da na cijelom ovom prostoru starog bosanskog vilajeta drži garnizone i da u svojoj vlasti ima njegove vojničke i saobraćajne puteve.”

Na ovaj ugovor potpis su stavili predstavnici turske i austrougarske vlade. Turski predstavnici su također tražili napismeno da je sultan formalni valsnik bosanske zemlje. Istodobno u Sarajevu je počeo ustanak i organiziranje narodne odbrane.

1992- osnovana je Prva mostarska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Nastala je kao simbol otpora idejama podjela Bosne i Hercegovine i od osnivanja bila direktno vezana za Štab vrhovne komande u Sarajevu. Kroz brigadu je prošlo više od 8.700 boraca, te je u prosjeku brojala između 1.800 i 2.500 vojnika u svakom trenutku.

Prva Mostarska birgada formirana je od jedinica samostalnog bataljona odbrane Mostara kojeg su činili pripadnici Teritorijalne odbrane, rezervnog stastava MUP-a i Patriotske lige sa sjedištima u gradskim područjima: Luka, Tekija, Donja Mahala, Carina, Cernica, Šantićeva ulica, Brankovac,… Sredinom juna 1992. Sa drugim jedinicama učestvuju u oslobađanju kompletnog područja grada Mostara i podveleškog platoa. OD 13.3.1993.godine brigada je preimenovana u 41. Motorizovanu brigada kada je i službeno ponijela epitet Slavne. Novi imenitelj, 441. motorizovana brigada dobila je 16.2.1995. godine dok je 15.4. 1996.godine odlikovana najvišim brigadnim priznanjem počasnim nazivom „Viteška“.

Brigada je tokom rata brojala između 1800 do 2 300 pripadnika. U njenom sastavu poginulo je 598 vojnika, dok se još 46 njih vode kao nestali. Najvišim ratnim priznanjem značkom „Zlatni ljiljan“ odlikovana su 53 borca, a njen komandant brigadni general Midhad Hujdur Hujka ordenom heroja oslobodilačkog rata.

1995- 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom Ujedinjenih naroda (UN) počeli predstavljati kao “mirovnjaci” i na prevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada “zaštićene enklave” započeli svoj Marš smrti prema Tuzli.

Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar, pisao je INS prije nekoliko godina.

Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine.

Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Kravicu. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć”, ispričao je jedan svjedok.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Analize DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva.

Također, tog 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znakove da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, naprimjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza “bijele kuće”. Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami, navodi INS.

Jedan drugi oficir holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva.

Kada su holandski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza “bijele kuće” i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori tamo se uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, ali srpski vojnici zaustavili su ga prije nego što je mogao ustanoviti šta se događa.

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima zatečeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog su svjedoka u predmetu Krstić s te kontrolne tačke odveli u obližnju školu, gdje se već nalazio stanovit broj drugih zarobljenika. Jedan je oficir dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom je trenutku kamion stao, a vojnik, koji se tamo nalazio, rekao je:

“Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.”

Kamion je došao do druge tačke, a vojnici su stali oko zadnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

Svake godine, nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i kolektivne dženaze-namaza i ukopa žrtava genocida, 11. jula, porodice žrtava obilaze stratišta, a prva stanica im je selo Kravica. Pristup ovom mjestu majkama sve donedavno je uglavnom zabranjivan.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba)