Na današnji dan preminuo Nedžad Imamović

14. novembar 1937. Rođen jedan od najistaknutijih bh. interpretatora sevdalinke

Zekerijah Đezić, rođen 14. novembra 1937. godine u Janji. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve novokomponovane tuzlanske sevdalinke “Tuzlanka se Sarajkama hvali” iz 1964. godine.

Nakon teške bolesti preminuo je 17. oktobra 2002. godine u Općoj bolnici u Sarajevu. Sahranjen je 19. oktobra 2002. na sarajevskom groblju Alifakovac.

Zekerijahu Đeziću je posthumno 2003. godine dodijeljena muzička nagrada “Davorin” za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.

Najpoznatije interpretacije:

Amanet šehida, Razbolje se šimšir list, Bosno moja lijepih planina, Djevojka sokolu zulum učinila, Pokidane strune, Kad ja podjoh na Bembasu.

2020- 14. novembra 2020., preminuo je Nedžad Imamović, vrsni bosanskohercegovački muzičar, interpretator, kompozitor i aranžer, sin legendarnog Zaima Imamovića. Biti sin jednog od najboljih interpretatora i kompozitora sevdalinki veliki je teret, ali ga je Nedžad svojom blagošću i tihim temperamentom, koji je, osim talenta za pjevanje, također naslijedio od svog oca, nosio lagano i s ponosom.

Nedžad je rođen 1948. godine u Sarajevu, a očevim stopama krenuo je vrlo mlad. Prvo je počeo svirati klarinet, potom bubnjeve, pa gitaru u pop, rock i narodnim orkestrima. Krajem 1960-ih zaposlio se u Narodnom orkestru Radio-televizije Sarajevo, gdje je svirao bas gitaru, a sve to vrijeme uporedo je pjevao narodne pjesme i snimao ploče i CD-e.

Sa svojim pjesmama, naročito sevdalinkama, Imamović je učestvovao na brojnim festivalima, ne samo kao interpretator nego i kao tekstopisac i kompozitor. Kako je bio jedan od najkompletnijih bosanskohercegovačkih muzičkih znalaca, učestvovao je u najznačajnijim projektima iz oblasti narodne muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji.

– Sevdah je u svakom slučaju ljubav, bilo prema ženi ili cvijeću, prema rijeci ili gradu. To je događaj koji čovjek osjeća u duši – pojašnjavao je Nedžad zašto je s toliko pažnje i posvećenosti njegovao najdugovječniju, najdominantniju, najvredniju i najljepšu bosanskohercegovačku kulturnu baštinu – sevdalinku.

Sa svojim ocem Zaimom, 1983. godine, snimio je ploču duetskih pjesama „Stara staza“, kojom se posebno ponosio. Poslije Zaimove smrti često je spominjao kako mu je ostao urezan u sjećanje posljednji očev osmijeh u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu „Evo ovu rumen ružu“, koja je obilježila Zaimovu karijeru.

Od 1990. godine vodio je vlastiti muzički studio i radio kao producent za narodnu muziku na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, a nakon penzioniranja posvetio se produciranju za mlađe izvođače i aktivno radio na zaštiti autorskih prava.

Ponosio se Nedžad i svojim sinom Damirom, koji je nastavio porodičnu muzičku tradiciju.

– Veoma sam zadovoljan i sretan što je Dado na neki način produžio vijek trajanja sevdalinke. Istina, on to radi na zaista poseban način. Ima nešto od dede, ima nešto od mene, ali u suštini je svoj. Svoj je po načinu interpretiranja, svoj je po načinu sviranja. Ja sam veoma sretan i zadovoljan što je zainteresovao svoju generaciju. Mislim, to je veliki uspjeh jer to je znak da će se sevdalinka pjevati i dalje. Stranci ga mnogo vole i cijene, i to je veoma dobar znak – opisao je jedne prilike Nedžad kako doživljava sinovljev moderni način interpretiranja sevdalinke.

Podržavajući sina i ostale mlade interpretatore sevdalinke, često je govorio da razlika između starih i novih interpretacija mora i treba da postoji. Da se svi moramo prilagođavati vremenu u kome živimo, te da mladi naraštaji razumiju i vide vrijednost naše pjesme, ali je doživljavaju na drugi način i s novim aranžmanom.

Nedžad Imamović će zasigurno ostati upisan zlatnim slovima u historiju bosanskohercegovačke kulture i tradicije, jer je njegov doprinos očuvanju i opstojnosti naše lijepe sevdalinke ogroman.

(Dnevni avaz/Historija.ba)