Na današnji dan 15. 1.
1924. – Rođen Hamdija Pozderac. Hamdija Pozderac rođen je 15. januara 1924. godine u Cazinu i to pod imenom Muhamed. Još kao srednjoškolac uključio se u rad Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je tada bila ilegalna. 1941. godine uključuje se u narodnooslobodilački rat, gdje je obavljao niz važnih funkcija i vojnih dužnosti. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom i Ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade ZAVNOBiH-a. Po završetku rata obavljao je niz partijskih i državnih dužnosti, a 1956. godine postaje član Centralnog komiteta saveza komunista BIH. Završio je Visoku partijsku školu u Moskvi i Filozofski fakultet u Beogradu 1959. godine. Izdao je niz publicističkih i naučnih djela, a od 1961. godine je predavao opštu sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bio je poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, od 1971. do 1974. bio je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a od 1971. do 1978. godine predsjednik Skupštine SRBiH. Na kraju svoje bogate političke karijere bio je i član Predsjedništva SFRJ, a kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva bio je prisiljen da da ostavku i da se povuče iz političkog života. Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije, kao najjačeg političara iz BiH za vrijeme komunizma, se može jedino dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, na nemijenjanju osnovnih načela Ustava iz 1974. godine, koji su dali Muslimanima status naroda u SFRJ. Hamdija Pozderac suprostavio se nacionalističkim politikama koje su vođene 70-tih i 80-tih godine. Spriječio je Miloševića i slične da mjenjaju Ustav, u suprotnom, možda Bosna danas ne bi ni postojala kao suverena i nezavisna država. Umro je 7. aprila 1988. godine u Sarajevu i to pod, i danas još nerazriješenim okolnostima.
1932- Alija Isaković jedan je od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca 20. st., kao i jedna od ključno važnih figura u savremenoj borbi za zvanično društveno priznanje Bošnjaka kao naroda i njihovog kulturnog identiteta, posebno bosanskog jezika i bošnjačke književnosti. Rođen je na današnji dan 15. 1. 1932. godine u Bitunji kod Stoca, gdje je završio osnovu školu, nakon čega se školovao u Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a studij jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV scenarist, historičar književnosti, urednik sarajevskog književnog časopisa časopisa Život te urednik edicija Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Muslimanska književnost XX vijeka u izdanju izdavačke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva. Bio je, također, jedan od obnovitelja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ 1990. godine, gdje je bio i jedan od pokretača edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga i predsjednik Pravopisne komisije za prvi Pravopis bosanskoga jezika (1996), kao i predsjednik Inicijativnog odbora Prvog bošnjačkog sabora, održanog 27. i 28. 9. 1993. godine u Sarajevu, te prvi predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Kao pisac, u književnosti se javio početkom šezdesetih godina 20. st., kad objavljuje roman Sunce o desno rame (1963), a nakon toga i pripovjedačku zbirku Semafor (1966). U njegovom književnom radu dalje slijede knjiga aforizama Prednost imaju koji ulaze (1971), pripovjedačka zbirka Taj čovjek (1975), knjiga drama Krajnosti (To, Generalijum i Kraljevski sudbeni stol; 1981), drama Hasanaginica (1982), putopisi Jednom (1987), roman Pobuna materije (1985) te knjiga priča za djecu Lijeve priče (1990), kao i književni izbori u edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, Muslimanska književnost XX vijeka i Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Njegovo književno djelo karakterizira modernistička književna poetika i egzistencijalistički književni prosede, uključujući i izrazitu inovativnost, posebno npr. u romanu Pobuna materije, ali i povratak tradiciji, kao npr. u drami Hasanaginica.
Od kraja šezdesetih godina 20. st. Alija Isaković sve intenzivnije bavi se zanemarenom kulturom Bošnjaka, i to kako bosanskim jezikom, tako i bošnjačkom književnošću. Krajem 1970. godine u časopisu Život objavljuje i svoj znameniti rad Varijante na popravnom ispitu, koji, zajedno s radom Marginalije i jeziku i oko njega Maka Dizdara, objavljenom na istom mjestu, i zvanično otvara pitanje statusa bosanskog jezika u tadašnjoj srpskohrvatskoj jezičkoj zajednici. Istovremeno se počinje baviti i afirmacijom dotad zanemarene i zvanično „nepostojeće“ bošnjačke književnosti, te 1972. godine, također u časopisu Život, objavljuje Građu za bibliografiju muslimanske književnosti 1883-1971. Iste, 1972. godine objavljuje još znamenitije Biserje – prvi ikad publicirani izbor iz bošnjačke književnosti, kojim antologijski predstavlja dotad slabo poznata najznačajnija ostvarenja iz bošnjačke književne prakse, pri čemu u uvodu ove knjige sasvim otvoreno kritizira i višedesetljetno zanemarivanje bošnjačke književnosti:
Ovaj izbor iz književnosti naših Muslimana ponikao je u prostor želji da nanijeti nisku BISERJE, rasutu u prašini vremenâ, izgubljenu u okrajcima nemara i zaborava i da je izloži ljepoti ljudskog poimanja, voljenja, da ona bude razgovor, da bude sjećanje, da bude damar duha i slijed činjenica – u nizu drugih, srodnih.
Nema sumnje da je književna komponenta koju su naši Muslimani utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veoma značajna. Mada, na žalost, nema sumnje da je upravo ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena. Ili nikako. Ali, ono što je prošlo – niti se može povratiti, niti se može negirati. Od „Hasanaginice“ (i prije), do Selimovićevog „Derviša“ (i poslije), traje emanacija osobene duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gatke i knade pjesme.
Otuda moje nastojanje da se ova literatura dâ u vertikalnom nizu i da se pri tome ostane u granicama jednog dosta strogog kriterija – određenog ukusom i podređenog namjeni; u mjeri koja se ne može izbjeći.
U međuvremenu bavi se i priređivanjem djela bošnjačkih pisaca, uglavnom onih u tom trenutku gotovo u potpunosti potisnutih i zaboravljenih, te objavljuje Izabrane pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova (1967), Izabrana djela Edhema Mulabdića (1974), Izabrana djela Osmana – Aziza (1980) i Izabrana djela Ahmeda Muradbegovića (1987), kao i anegdote Nasrudina Hodže (1984). Uz golemi antologijski izbor Biserje, Isakovićev naredni posebno značajni priređivački poduhvat jeste i knjiga Hodoljublje: Izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju, 1842–1970 (1973), kojom afirmira ne samo tad gotovo potpuno nepoznatu tradiciju putopisnog žanra u Bosni i Hercegovini već i, ovaj put, samu ideju bosanskohercegovačke književnosti kao takve, a naročito zbornik Hasanaginica, 1774–1974.: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija (1975), koji objavljuje u povodu 200. godišnjice prvog objavljivanja glasovite bošnjačke balade Hasanaginica u knjizi Viaggio in Dalmazia talijanskog putopisca opata Alberta Fortisa 1774. godine. Podsjećajući vlastitu kulturu na Hasanaginicu i njen golemi značaj već od vremena njenog prvog objavljivanja pa nadalje te vraćajući je tako „na velika vrata“ onom što je Hasanaginicina „kuća“, njena kultura i narod kojem pripada, Isaković piše i sljedeće:
Čitavih četrdeset godina (1774–1814) „Hasanaginica“ je, kao pjesma „morlačkog jezika“, kružila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, već iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nismo znali za nju, osim nekolicine učenih pojedinaca. Tako nas ova muslimanska balada o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri učenom svijetu, ukaza na veličanstven poetski stvaralački dar našeg čovjeka, postade prvi ambasador naše kulture, postade prvi književni eksport, izuzetnog intenziteta i neslućenih razmjera, i postade plodonosan podsticaj mnogima.
I kad je konačno dolepršala gnijezdu iz kog je nekad prhnula u život, ono je bilo pretijesno, pjesma je već bila dio velikih literatura, jedan od rijetkih uzora i jedna od zamamnih inspiracija.
Uz književni, urednički i priređivački rad, Isaković se vrlo intenzivno bavio i sociolingvističkim, leksikografskim te književnohistorijskim i publicističkim radom u oblasti kulture Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Najznačajniji Isakovićev leksikografski poduhvat, a ujedno i vrhunac njegovog bavljenja s ciljem afirmiran bosanskog jezika kao takvog, predstavlja Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992) kao prvi savremeni rječnik bosanskog jezika, u čijem predgovoru Slovo o bosanskome jeziku Isaković između ostalog piše:
Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Muslimani-Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika. […]
Naime, ako Srbi, Hrvati, Muslimani-Bošnjaci i Crnogorci govore, u osnovi, jednim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvistički objašnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka-Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom. Vremenom, razumije se, sve dođe na svoje mjesto. Kada čujete da neko kaže: Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kapu!; kada vaš sagovornik kaže: Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa; kada neko zapjeva: Nit sam džennet nit džennetska hurija!; kada vam se neko povjerava: Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli!; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: Nisam ni gladovala, ni golovala!, to nije samo leksika, to nije samo stil! Narod koji je u prvotnoj geopolitičkoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to čine svi samosvojni narodi – i najveći i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iščezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bošnjana i danas žive u bosanskome jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo – savršen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne književne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog poštovanja i modernoga lingvističkog elaboriranja.
Neke od Isakovićevih sociolingvističkih i književnohistorijskih, odnosno publicističkih i drugih srodnih tekstova sadrži i knjiga Neminovnosti: Baština, kritika (1987), dok knjiga O „nacionaliziranju“ muslimana: 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana (1990) predstavlja dugu povijest negiranja Bošnjaka kao naroda, odnosno potiranja njihovog vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta. U suočenju sa strahotama Agresije nastat će i knjiga Antologija zla (1994), dnevničko-memoarska knjiga o posljednjem rata u Bosni i Hercegovini, jedna od posebno važnih takvih knjiga u našoj savremenoj književno-publicističkoj praksi.
Alija Isaković, dakle, bio je prvak kulture Bošnjaka i pregalac na putu bošnjačke narodne i kulturno-identitetske afirmacije, pa mu je tako, po prirodi stvari, pripala i čast da na Prvom bošnjačkom saboru najavi i početak vraćanja narodnog imena Bošnjak kao jedinog stvarnog, istinskog imena bošnjačkog naroda:
Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.
Bio je to trenutak povratka sebi, kojem je Alija Isaković težio svojim sveukupnim kulturno-identitetskim radom i zalaganjem, do smrti 14. 3. 1997. godine.
1955. – Godišnjica smrti Isaka Samokovlije. 15. januara 1955. godine, umro je u Sarajevu, Isak Samokovlija. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića. Isak Samokovlija je poznati bosanskohercegovački književnik, autor djela sa bosansko-jevrejskom tematikom. Po zanimanju je bio ljekar. Živio je u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Isak Samokovlija je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva, 3. septembra 1889. godine, u porodici sefardskih (španskih) jevreja. Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija. Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču. Nakon studija, Samokovlija je radio kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovjetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. godine, a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća”, u izdanju Grupe sarajevskih književnika. Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu, gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata držao je razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis “Brazda” od 1948. do 1951. godine, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost”. Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića. Samokovlijina najpoznatija djela su: “Od proljeća do proljeća” 1929.; “Nosač Samuel”, 1946.; “Solomunovo slovo”, 1949.; “Hanka” (drama); “Plava Jevrejka” (drama); “On je lud” (drama); “Fuzija” (drama); “Tragom života”; “Đerdan”; i “Priča o radostima”.
1967. – Rođen Enver Šehović. Enver Šehović je bio pripadnik ARBiH i jedan od najčuvenijih boraca sarajevskog ratišta. Proslavio se komandovanjem u Prvoj slavnoj motorizovanoj brigadi. Nakon napuštanja JNA 6. aprila 1992 (kada počinju napadi iste na Sarajevo), pristupio je formiranju jedinice u naselju Velešići. Ostat će upamćeno da je zajedno sa svojim velikim prijateljem Safetom Zajkom (također legendarni komadant ARBiH) oslobodio brdo Žuč. Šehović je bio školovani kadar, bio je poručnik u JNA, radio je u Sarajevu u kasarni Maršal Tito. Uvijek je bio sa svojim saborcima, na prvim linijama, učestvovao u svim bitkama koje su vodile njegove jedinice. Nikada se nije bojao smrti. Na dan pogibije, 40 dana poslije smrti njegovog prijatelja Zajke, osjetio je da mu se smrt bliži. Poginuo je 27. jula 1993. na Žuči, našla ga je granata pri komandovanju odbrane Golog brda. Ukopan je u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu pored svog prijatelja Safeta Zajke. Posthumno je odlikovan najvećim priznanjem “Zlatni ljilan” i “Herojem odbrambenog rata 92-95”, te jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.
(Mostarski.ba/Historija.ba)
