Godišnjica smrti Alije Izetbegovića

34449

1862– Edhem Mulabdić, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, predstavnik prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba bošnjačke književnosti; romansijer, pripovjedač, dramski pisac i kulturni djelatnik, rođen je na današnji dan, 19. oktobra 1862. godine u Maglaju, gdje je završio mekteb i ruždiju.

Prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, kad su austrougarske čete nakon borbi zauzele Maglaj, grupa pljačkaša ubija Edhemovu majku Nur-hanumu i u borbama mu gine starije brat, a mlađi biva ranjen. Tada Mulabdića obuzima misao da iseli u Tursku, ali ga brat od toga odvraća, oženi ga i povremeno ga zaposli kao pisara u poreskom odjelu maglajske općine. Vremenom umjesto težnje da nastavi školovanje u Istambulu Mulabdića zaokupi želja za obrazovanjem na bosanskom jeziku. Prve osnovne gramatičke izraze maternjeg jezika davao mu je Jovan Čokić, prvi bilježnik u maglajskoj općini, a zatim ostali učitelji Narodne osnovne škole u Maglaju. Od njih dobiva i solidne osnove njemačkog jezika. Vrlo brzo je Mulabdić savladao Bukvar hrvatski, čitao novine Pozor i izreke iz drugih novina, kao i mnoge knjige koje su mu učitelji preporučivali. Kada je osjetio da je sposoban i da može da napreduje, na nagovor svojih učitelja, a uz podršku Mustaj-bega Uzeirbegovića, načelnika maglajske općine, koji mu je omogućio stipendiju od 10 forinti, Mulabdić u maju 1887. dolazi u Sarajevo, raspituje se o uvjetima za upis u učiteljsku školu.

Kod Marka Grivića upoznaje Kostu Hörmanna, koji mu omogućava stipendiju Zemaljske vlade u iznosu od 20 forinti. U jesen iste godine upisuje se u prvi razred učiteljske škole. Škola je radila zajedno sa Narodnom osnovnom školom na Bentbaši.

Čekajući imenovanje za učitelja u nekoj od škola Bosne i Hercegovine, Edhem Mulabdić provodi četiri mjeseca u neprestanom čitanju. Čitao je Šenou, Eugena Kumičića, Janka Jurkovića i druge, a njihova djela su ga osvojila i činilo mu se kako će jednog dana i sam sjesti i početi pisati. Prvo zaposlenje dobio je 7. novembra 1890. godine u Brčkom sa trećim i četvrtim razredima. Na tom zaposlenju ostaje godinu dana.

U to vrijeme u Sarajevu počinje svoju saradnju sa Mehmed-begom Kapetanovićem, gdje pokreće politički sedmičnjak pod naslovom Bošnjak u kome Mulabdić objavljuje prve literarne priloge i dopise. Premješten je iz Maglaja 1. januara 1892. godine u Sarajevo na novoosnovani Daru-l-mualimin, gdje se obrazuju mualimi. U ovoj školi Mulabdić je ostao osam godina predajući bosanski jezik, historiju i geografiju. Odgojio je nekoliko generacija mualima koji su u životu bošnjaka odigrali značajnu ulogu: Murad-efendija Hajrović, Hafiz Mehmed Ali-efendija Dukatar, Muhamed Seid-efendija Serdarević, Mustajbeg Halilbašić, Muhamed-efendija Zahirović.

U ovo vrijeme Mulabdić postaje odgovorni urednik časopisa Bošnjak. Na tom mjestu ostaje do kraja 1894. godine. To je prvi list namijenjen bošnjacima na bosanskom jeziku koji propagira iz broja u broj ideju bošnjaštva i bosanskog jezika. Uredništvo i glavni saradnici lista nalaze da su bošnjaštvo i bosanski jezik jednako domovinsko određenje i da su oznake slavenskog korijena, nastavljali su to afirmirati kroz romantičarski zanos i iskrenu odanost Bosni i Hercegovini kao jednoj domovini. Književnim prilozima znalački vođenom polemikom sa onima koji su napadali bošnjaštvo i bosanski jezik te pomoću pouke i zabave, Bošnjak je ne samo popularizirao bogatu tradiciju islama i Bošnjaka već ju je povezivao sa savremenim tekovinama zapadnog svijeta.

Godine 1893. Mulabdić izdaje svoju prvu knjigu, zbirku pripovijedaka Rukovijet šale, zatim uređuje Bajraktar kalendar za muslimanski svijet za godinu 1894. godinu, a potom dvije godine uređuje kalendar Mearif. Tih godina se javlja prilozima u listovima Školski vijesnik, Nada, Sarajevski list i kalendaru Bošnjak. Budući da je časopis Bosanska vila objavila negativne kritike njegove prve knjige, uspješno vodi književno kritičku polemiku sa autorom potpisanim pseudonimom Marko.

Kruna Mulabdićevog književnog rada bilo je objavljivanje romana Zeleno busenje, koji je Matica hrvatska izdala 1898. godine. Uz bogat i raznovrstan književni rad, Mulabdić je iste godine spremio i položio u Zagrebu poseban ispit za nastavnika građanskih škola. Pun poleta stizao je tih godina uspješno obavljati poslove člana odbora i sekretara Sarajevske kiraethane, u njoj organizirati i držati predavanja. Sa Daru-l-mualimina je Mulabdić premješten 1899. godine u Učiteljsku školu u Sarajevu, za prefekta njezina internata i za nastavnika, a od 1902. do 1910. je u Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje radi kao ekonom, administrator i nastavnik bosanskog jezika, historije i gografije. Početkom drugog desetljeća Mulabdićeva književnog rada, Matica hrvatska objavljuje 1900. godine njegove prve pripovijetke u posebnoj knjizi pod nazivom Na obali Bosne.

U ovo vrijeme na prijelomu 19. i 20. stoljeća, Mulabdić prema vlastitoj zamisli, s grupom mladih bošnjačkih književnika i javnih radnika (Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić, Ademaga Mešić) pokreće porodični list Behar (1900). U prvoj godini urednik je bio Safvet-beg Bašagić, a narednih pet godina uređuje ga Edhem Mulabdić. Pored obimnog rada u Šerijatskoj sudačkoj školi i u Beharu, Mulabdić 1901. godine u listu Nada objavljuje roman-pripovijest Nova vremena: Slika iz novijeg života u Bosni. U ovom razdoblju zalaganjem skupine bošnjačkih intelektualaca osnovano je Muslimansko društvo “Gajret”. Godine 1910. premješten je u Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade gdje je radio godinu dana, a zatim zatim imenovan za školskog nadzornika u sarajevskom okrugu gdje ostaje do 1917. godine.

Od 1917. u upravi Muslimanske ženske osnovne škole i Više djevojačke škole sa ženskom preparandijom ostaje 1923. godine kada je izabran za narodnog poslanika. Kao kandidat Maglaja na listi JMO-a Mulabdić je tri puta biran za Narodnu skupštinu u Beogradu – 1923, 1925, i 1927. godine. Poslije diktature kralja Aleksandra 6. januara (1929), Mulabdić se prestao kandidirati. U glasilima JMO-a Mulabdić radi mladalačkim zanosom, počinje da piše priloge za sve listove, uređuje svih pet godišta kalendara Pravda i tad pokreće te postaje glavni urednik lista Novi Behar (1927). Od 1923. godine Mulabdić se angažira na osnivanju novog bošnjačkog kulturnog društva “Narodna uzdanica”. Motivi i zadaci ovog društva bili su da pariraju “Gajretu” i neutraliziraju politički utjecaj njegovog vodstva među Bošnjacima. Edhem Mulabdić se svom svojom voljom posvećuje okupljanju članova društva i pored policijskog šikaniranja i zabrana broj članova raste iz dana u dan. Mulabdić 1929. postaje predsjednik Glavnog odbora “Narodne uzdanice” pa sve do prestanka rada društva 1945. svake godine biva biran za predsjednika Glavnog odbora.

Od 1933. pa do 1945. godine “Narodna uzdanica” izdaje svoj kalendar pod istim imenom, a priloge objavljuje Edhem Mulabdić. Pokretač je društva za otvaranje đačkih internata. Za te potrebe je u Sarajevu u početku korištena stara bosanska kuća u ulici Bistrik basamaci. Kasnije je sagrađen moderan društveni dom gdje su bile prostorije “Narodne uzdanice”. U ovom periodu Edhem Mulabdić doživio je ličnu tragediju kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref, gdje je obavljena sahrana i klanjana dženaza.

Obilježena je, vrlo svečano, i osamdesetogodišnjica života i rada Edhema Mulabdića. U tu čast, Matica hrvatska objavljuje drugo, dopunjeno izdanje romana Zeleno busenje, a Glavni pododbor Matice hrvatske u Sarajevu, knjigu Izabrane pripovijesti. Međutim, vrlo skoro, nakon samo nešto više od godine, veliki čovjek ponovo doživljava “nova vremena”, koji su ga ni kriva ni dužna, bacila u potpunu nemilost, zaborav i socijalnu bijedu. Najprije je zatvoren, 4. maja 1945. godine, potom osuđen na 5 godina zatvora, a u martu, 1946. godine, amnestiran je i oslobođen. Ali, od tada, pa sve do smrti, 1954. godine, Edhem Mulabdić je bio žrtvom jedne ideologije koja nije praštala “verbalni delikt”, pa makar on bio počinjen i prije njenog dolaska na vlast. Zabilježeno je da je Edhem Mulabdić umro u totalnoj bijedi, a da ga je posljednjih godina života izdržavao Hamdija Kreševljaković.

Edhem Mulabdić preminuo je 28. januara 1954. godine u Sarajevu, a vijest o njegovoj smrti objavilo je Oslobođenje tek 5. februara.

1956. – Rođena Jasna Merdan Kolar – najpoznatija bh. rukometašica. Djevojčica sa periferije Mostara dosegla je takvu svjetsku slavu i ispisala karijeru rekorda kakvu nije niko u jugoslovenskom ženskom rukometu, osim možda Svetlane Cece Kitić. Jasna je rođena 19.10. 1956. godine u Mostaru. Rano je počela s bavljenjem rukometom u mostarskoj Lokomotivi, čuvenom rasadniku rukometnih talenata. Nije trebalo mnogo da se raskošni talenat ukaže u svoj svojoj punoći. Jasna je za rekordno vrijeme prošla sve reprezentativne kategorije i ostavila iza sebe nisku medalja sa najvećih takmičenja, nagrada za najbolju igračicu najvećih turnira, najboljeg strijelca i sl. Više je puta proglašavana najboljom svjetskom rukometašicom, a po mnogima najbolja je rukometašica 80-tih godina prošlog vijeka. Posebno mjesto u njenoj kolekciji imaju dvije olimpijske medalje, zlatna sa OI iz Los Angelesa 1984. godine i srebrena sa OI iz Moskva 1980. godine. Na utakmici protiv SAD-a (u Los Angelosu 1984.) Jasna Merdan Kolar postigla je čak 17 golova, što je bio rekord olimpijada. Velike brzine, fantastične tehnike i neuhvatljivog udarca bila je godinama strah i trepet protivničkih odbrana, a ponos svih onih koji su je smatrali za svoju. Nevjerovatno efikasna postizala je golove kao na traci, iz svih mogućih i nemogućih pozicija. Vrtoglavi dribling, pa elegantni skok šut bili su njen zaštitni znak. Protivnički treneri su muku mučili tražeći taktiku da zaustave Jasnu, ali ništa nije pomagalo, ni zonska odbrana, ni direktno markiranje, ništa. Na kraju bi je neki pustili da zabije svoju porciju pogodaka, koncentrišući se na ostatak ekipe, ali ni to nije uspjevalo. Jasna je kao nekakav rukometni Dražen Petrović znala sama pobjeđivati protivnike. A još kad se zna kakve je reprezentativne suigračice imala, veliki rezultati i mnoge medalje ne začuđuju. Josip Samardžija tadašnji savezni selektor bio je poznat sa izrekom, tj, savjetom svojim igračicama: -“Kad ne znate šta ćete sa loptom, a bude kraj napada, dodajte Jasni. Ona će dati gol” Jednostavno, zar ne? Karijeru je nastavila u bečkoj Hypo banci s kojom je osvajala sve što se osvojiti može i to ponavlja iz godine u godinu. Pristaje na nagovor austrijskog saveza da nakon raspada bivše joj domovine počne igrati za austrijsku reprezentaciju. Jasnin bilans u crveno bijelom austrijskom dresu više je nego impersivan. U 163 utakmice postigla je nevjerovatnih 1,206 golova što je još uvjek nedostižan rekord u Austriji.

2003. – Godišnjica smrti Alije Izetbegovića. Izetbegović je bio bosanskohercegovački i bošnjački političar i prvi predsjednik samostalne Republike Bosne i Hercegovine. Nakon prvih višepartijskih skupštinskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.

2005. Književni kritičar i književni historičar usmene književnosti prof. dr. Munib Maglajlić rođen je 24. marta 1945. godine u Banjoj Luci. Preminuo je 19. oktobra 2015. godine, a pokopan je na Ravnim Bakijama, u blizini kćerkinog mezara.

Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Banjoj Luci 1966. godine i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za istoriju jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika 1970. godine. Magistarski rad Sevdalinka: Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora odbranio je 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon diplomiranja, izabran je za asistenta u Institutu za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, gdje je proveo dvadeset i četiri godine i u tom periodu prošao je izbor u sva tri stručna i naučna zvanja: od stručnog saradnika do višeg naučnog saradnika i na kraju direktora, sve do 1992. godine, kada prelazi na Filozofski fakultet, gdje je izabran u zvanje redovnog profesora na Odsjeku za južnoslavenske književnosti (kasnije preimenovanom u Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine). Sarađivao je s Fakultetom islamskih nauka, Pedagoškom akademijom i Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu.

Kao stipendista DAAD-a boravio je na studijskim istraživanjima u Njemačkoj, zatim je učestvovao na brojnim naučnim simpozijima u regiji i inostranstvu: Turskoj, Njemačkoj i Engleskoj, te folkorističkim skupovima i kongresima Saveza udruženja folkorista u bivšoj Jugoslaviji. Bio je član redakcije Godišnjaka Instituta za književnost, urednik za Bosnu i Hercegovinu bibliografske edicije Jahresbibliographie, koja je objavljivana u Freiburgu (Njemačka) i Ljubljani (Slovenija), član uredništva časopisa Rad Kongresa Saveza udruženja folkorista Jugoslavije, saradnik drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, Leksikona pisaca Jugoslavije u izdanju Matice srpske iz Novog Sada, urednik časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu te član redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK “Preporod”.

Zanimanja prof. dr. Muniba Maglajlića bila su raznovrsna, a obuhvaćala su najmanje četiri oblasti: naučno-stručna istraživanja u oblasti usmene književnosti, nastavno-pedagoški rad, društveni angažman pri BZK “Preporod”, saradnja s Fondacijom “Mulla Sadra”. Najduže se bavio historijsko-kritičkim proučavanjima u oblasti usmene književnosti, gdje je njegov doprinos proučavanju historije i nastanka sevdalinke i bošnjačke balade iznimno značajan i prepoznatljiv. Objavio je 5 stručnih autorskih knjiga, 20 priređivačkih, 12 uredničih, 340 naučno-stručnih priloga, osvrta i polemike. Pored održavanja nastave na oblastima Usmena književnost i Bošnjačka književnost, bio je član brojnih komisija i mentor prilikom izrade magistarskih i doktorskih radova.

Dvadeset i pet godina bavio se promicanjem kulturnih i nacionalnih bošnjačkih pitanja pri BZK “Preporod”. Bio je jedan od bliskih prijatelja i saradnika prof. dr. Muhsina Rizvića, s kojim je 1990. godine uspio obnoviti tadašnje Kulturno društvo Muslimana “Preporod”. Najprije je obavljao dužnost direktora tadašnjeg Centra za bosansko-muslimanske studije (danas Instituta za bošnjačke studije), u okviru kojeg su započeti važni istraživački projekti: Bošnjaci: Enciklopedijski presjek i Bošnjački biografski leksikon, a kasnije je šest godina obavljao dužnost predsjednika BZK “Preporod”; od 1994. do 2000. godine. Bio je dugogodišnji direktor Instituta za bošnjačke studiej te član spomenute redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK “Preporod”.

U intervjuu sa Vehidom Gunićem na pitanje po čemu će biti zapamćen, prof. dr. Munib Maglajlić kazao je: “Volio bih da me moji savremenici upamte po tome što sam skrenuo pažnju na to usmeno pjesništvo i na njegovu vrijednost. Volio bih da to ne ostane neprimijećeno, ali ne zbog mene nego zbog tog pjesništva koje je pažnje vrijedno i sa čim mi ulazimo u svjetsku riznicu umjetničkog laga, umjetnosti riječi, jezične umjetnine.”

Godine 2010. napunio je 65 godina života te je umirovljen kao redovni profesor.

2009. – Reprezentacija BiH prvi put u baražu. 19. oktobra 2009. godine, izvučeni su parovi za utakmice baraža za svjetsko prventsvo 2010. Odlučeno je da će Nogometna selekcija Bosne i Hercegovine 14. i 18. novembra 2009. godine, odmjeriti snage protiv selekcije Portugala u dvije utakmice dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Bio je to prvi nastup ove reprezentacije baražu (dodatnim kvalifikacijama za SP) u historiji. Prvi susret igrao se u Portugalu, a uzvrat u Zenici. U obje utakmice rezultat je bio 1-0 u korist reprezentacije Portugala. Prilikom izvlačenja parova za baraž, većina reprezentativaca BiH bila je optimistična. Nažalost, nisu uspjeli pobijediti reprezentaciju Portugala, iako su izuzetno dobro izgledali na terenu, u obje utakmice, te bili ravnopravan protivnik mnogo jačoj i kvalitetnijoj reprezentaciji Portugala.

                                   U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba)

Podijeli:
Ispod clanka banner
  • Velež dočekuje Slobodu

  • U utorak u Mostaru protest protiv femicida i nasilja nad ženama

  • Umjerena oblačnost u većem dijelu zemlje

  • Susret rukovodstva Albanskog kulturnog centra i premijera Albina Kurtija

  • Obuća: Trojka blokira rad institucija Federacije BiH i mora snositi odgovornost

SB Banner 1

■ Povezano

  • Na današnji dan preminuo Ćamil Sijarić

  • Na današnji dan formirana “1. slavna – 111. viteška brigada”

  • Na današnji dan preminuo Esad Arnautalić

  • Na današnji dan rođen Isak Samokovlija