Na današnji dan 2. 2.

1924. – Umro Aleksa Šantić bosanskohercegovački i srpski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.

Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Nakon što mu je umro otac brigu o porodici preuzeo je strogi stric. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, te sestru Persu, koja se udala za njegovog prijatelja, Svetozara Ćorovića, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Živio je u trgovačkoj porodici, u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent. Nakon završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u Mostar.

Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru. Tu je upoznao i poznate književnike tog doba: Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i druge.

Godine 1896. sa Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao je književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901.

Njegov život poslužio je kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju Moj brat Aleksa, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponirao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta Collegium Artisticum iz Sarajeva.

Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke; njegove ljubavne pjesme smještene su u bosanske bašče pune behara i šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovnē su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma “Emina”, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija bazirana je na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćer siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije, pomalo rezigniran, upoznaje i Zorku Šolu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Druga pjesnička tema koja je obilježila Šantićevo stvaralaštvo imala je rodoljubni karakter. Pjesma “Ostajte ovdje”, koja je objavljena 1896. na prvoj stranici prvog broja Zore, bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon aneksije Bosne od strane Austo-Ugarske 1878. napuštali zemlju masovno odlazeći u Tursku. Tu je još jedna potresna pjesma, “Hljeb”, u kojoj Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđinu. U drugim pjesmama Šantić naglašava patnju kao važan historijski moment (“Mi znamo sudbu”).

1994. – Umro Zaim Imamović bosanskohercegovački interpretator sevdalinke. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdalinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdalinke.

Po rođenju iz Mrkonjić Grada, nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj “Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu gdje provodi najveċi dio svog života. Ostao je bolan za Travnikom. Iza njega su ostali kċi Jasminka i sin Nedžad Imamoviċ (poznati gitarista i pjevač) kao i unučad.

Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali želju da ostanu i da žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila Radio stanica Sarajevo. Mnogi od ovih pjevača postali su veterani sevdalinke i divne narodne izvorne pjesme, koje je u to vrijeme naročito Radio Sarajevo arhiviralo i emitovalo. Ipak, najveći veteran pjesme je bio Zaim Imamović.

Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao. Snimio je mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstvu. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim sinom Nedžadom. Obišao je mnoge države i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Učesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraċen ovacijama. Predstavljao je našu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica se iste večeri morao vraċati u Sarajevo.

Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marrakech kao predstavnik jugoslavenske radiotelevizije. Također je predstavljao našu zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:

Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k’o biser sjajna, ponosna i mila.

2017. – Umro Predrag Matvejević, jedan od najpoznatijih i najprevođenijih publicista u jugoistočnoj Europi. Matvejević je rođen u Mostaru 1932. godine, gdje je završio pučku i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao je romanistiku. Završio je taj studij u Zagrebu. Na pariškom sveučilištu Sorbonne doktorirao je komparativnu književnost i estetiku 1967., a 1994. stekao pravo redovne profesure.

Matvejevićev „Mediteranski brevijar“ štampan je u 27 izdanja, preveden na 21 europski jezik te na arapski, hebrejski, turski, japanski i – esperanto. Samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka. Između ostalog, Matvejević je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine, a Gradsko vijeće Sarajeva ga je krajem 2013. proglasilo počasnim građaninom. Nositelj je odličja koje su mu dodijelili predsjednici nekoliko država – hrvatski predsjednik Stjepan Mesić mu je 2001. dodijelio Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a u Francuskoj je dobio najveće priznanje Nacionalni red Legije časti.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba/Historija.ba)