Na današnji dan 23. 12.
1921. – Rođen Adil-beg Zulfikarpašić. Zulfikarpašić je rođen 1921. godine u Foči kao sin veleposjednika Husein-bega Zulfikarpašića, dugogodišnjeg gradonačelnika Foče i majke Zahide Zulfikarpašić koja je porijeklom iz fočanske plemićke porodice Čengić. Osnovnu školu je završio u Foči, a srednju školu u Sarajevu. Studirao u Grazu, Beču i Fribourgu. Diplomirao političke nauke i pravo. Od 1941. godine je učesnik u antifašističkom pokretu. Završio rat kao potpukovnik. Bio je zamjenik ministra trgovine u prvoj poslijeratnoj Vladi Narodne Republike BiH.Godine 1946., emigrira iz Bosne i Hercegovine. Postaje predsjednik Bošnjačkog Liberalnog saveza. Također je bio urednik „Bosanskih pogleda“ , koji izlaze u Beču i Fribourgu od 1960. do 1967. godine. Suosnivač je Demokratske alternative i član izvšnog odbora Liberalne internacionale. 1988. godine osnovao Bošnjački institut, koji je nastao kao plod njegovog dugogodišnjeg sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, književne, novinsko-publicističke, rukopisne, arhivsko-dokumentacijske i folklorne građe o Bosni i Hercegovini, kao i o susjednim zemljama i njihovim narodima. Sa Smailom Balićem je bio osnivač i urednik Bosanskih pogleda. Vraća se u Bosnu i Hercegovinu u martu 1990. godine i zajedno s Alijom Izetbegovićem formira Stranku demokratske akcije (SDA), čiji je potpredsjednik. Razilazi se sa SDA (u septembru 1990.) i osniva Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Bio je osnivač, izdavač i vlasnik je tjednika Bosanski pogledi u Sarajevu (1991.). U julu 1991. inicirao takozvani Historijski sporazum između Bošnjaka i Srba. Objavio više zapaženih rasprava, eseja i članaka. 1991. Bošnjački institut je otvorio svoju podružnicu u Sarajevu, a u maju 2001. godine svečano je otvoren moderno i savremeno opremljen Bošnjački institut – Fondacija Adil Zulfikarpasić u Sarajevu, u ulici Mula Mustafe Bašeskije, 21. U tu zgradu su preneseni glavni fondovi iz Bošnjačkog instituta u Zürichu: biblioteka, arhiv i galerija umjetničkih slika. Posljednjih godina svoga života Adil-beg Zulfikarpasić je živio sa suprugom Tatjanom Zulfikarpašić (rođenom Nikšić) na relaciji Zürich-Sarajevo. Preminuo je 21. 7. 2008. godine.
1948. – Šumarski fakultet u Sarajevu počeo sa radom. Studij šumarstva u BiH omogućen je osnivanjem Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, 23. decembra 1948. godine (Zakon o osnivanju donijela je Narodna skupština NRBiH). Studenti iz BiH i krajeva Jugoslavije koji prirodno gravitiraju Sarajevu, nastavili su, prethodno započeti studij u Beogradu i Zagrebu, u ljetnom semestru 1949. godine na Šumarskom odsjeku Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu. Poljoprivredno-šumarski fakultet sa dva odsjeka (Poljorivredni i Šumarski) razvijao se je zajedno punih deset godina. Za to vrijeme zabilježeno je značajno kadrovsko i materijalno jačanje obje cjeline Fakulteta. Prvi diplomirani inženjeri šumarstva u Sarajevu promovirani su 1953. godine. Izmjenama Zakona o Univerzitetu u Sarajevu 1958. godine osnovani su Poljoprivredni i Šumarski fakultet u Sarajevu kao samostalne članice Univerziteta. Prva doktorska teza na Šumarskom fakultetu u Sarajevu odbranjena je 1959. godine. Zvanje doktora nauka stekao je Vitomir Stefanović, odbranivši tezu pod naslovom: Tipovi šuma bijelog bora na području krečnjaka istočne Bosne. Osnivanjem Mašinskog fakulteta u Sarajevu, preovladalo je mišljenje da se Drvno-industrijski odsjek, koji se do tada razvijao na Šumarskom fakultetu, izdvoji i dalje razvija na Mašinskom fakultetu. Ova odluka je i provedena odgovarajućim izmjenama statuta dva navedena fakulteta krajem 1961. godine. Tokom agresije na BiH, okupacijom dijela Sarajeva gdje se nalazi glavna zgrada Šumarskog fakulteta, privremeno je onemogućena nastava a objekat izložen organiziranoj pljački i devastaciji. I nastavni objekti Fakulteta na Igmanu, Trebeviću i Slatini su u potpunosti opljačkani i razoreni. U ratnim godinama Fakultet je održavao nastavu na Vetereniraskom fakultetu, Fakultetu političkih nauka, Građevinskom fakultetu, Farmaceutskom fakultetu te objektima “ŠIPAD” i Šumarstvo “Bistrica”. Deblokadom Sarajeva i reintegracijom njegovih dijelova zgrada Fakulteta u Ul. Zagrebačka 20. ponovo postaje dostupna. Od tada, 19. marta 1996. godine, započinje njena obnova i obnova nastavnih objekata “Čavle” na Igmanu i “Arboretum” na Slatini.
23. decembra 1937., preminuo je Osman Nuri Hadžić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, pisaca, publicista, urednika i profesora. Nije samo godišnjica smrti povod pisanju ovog teksta, nego i želja da naše čitatelje podsjetimo na još jednog bosanskohercegovačkog velikana koji je obilježio značajan period historije BiH i svojim djelima se borio za osvješćivanje bošnjačkog naroda i njegov bolji status u društveno-političkom sistemu u kojem je živio.
Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz. Roman „Bez nade“, koji su njih dvojica pod tim pseudonimom objavila 1895. godine, prvi je bosanskohercegovački roman, mada je u mnogim književno-historijskim publikacijama navedeno da je prvi bh. roman „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića, što nije tačno, jer je Mulabdićev roman objavljen tri godine kasnije.
„Bez nade“ je, ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo takozvanu austrougarsku temu u našoj književnosti.
Jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su pisali o romanu „Bez nade“ kao o prvom bosanskohercegovačkom romanu jeste rahmetli profesor dr. Muhsin Rizvić. U svojoj knjizi „Panorama bošnjačke književnosti“ profesor Rizvić je, između ostalog, napisao: “U okviru bošnjačkog književnog stvaranja Osman-Azizov roman ‘Bez nade’ predstavlja prvi obimniji književni prikaz života i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren s naglašenom težnjom političke, društvene i kulturne orijentacije”.
Za roman „Bez nade“ je, kako piše Milićević, Hadžić „nabacio kostur“ s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom, navodeći još da je Hadžić više davao ideje za roman, a on ih „…zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao“. Kao inspiraciju i razlog nastanka ovog romana Milićević navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji je vladao u ustanovama, mektebima i medresama.
Genijalni školarac
Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru, 28. juna 1869. godine, gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. Već 1982. godine, kao školarac, Osman je objavio priče naslovljene „Istočne iskre“ u listu „Crvena Hrvatska“. Naredne godine objavljuje priče i eseje u zagrebačkoj „Prosvjeti“ i reviji „Dom i sviet“.
Šerijatsku sudačku školu završio je u Sarajevu, a diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1918. godine najznačajnija bošnjačka grupa u Hrvatskoj bili su studenti, kojima je 1892. dopušteno da se nakon završetka Šerijatske sudačke škole u Bosni i Hercegovini upisuju na Pravni fakultet u Zagrebu. Prvi naš student koji je to pravo iskoristio bio je upravo Osman Nuri Hadžić.
Veliko prijateljstvo i dugogodišnje druženje Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića rezultiralo je idejom da počnu zajedno pisati i pod pseudonimom Osman-Aziz objavljivati književna djela, što je jedinstvena kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti.
O nastanku književnog pseudonima Osman-Aziz napisao je Milićević i poseban tekst „Nekolike uspomene iz prošlih vremena“, iz kojeg saznajemo da njih dvojica, kao književna braća, nisu željeli pisati knjige za „razbibrigu sinim ljudima“, nego su željeli pokrenuti domaći svijet „s mrtve tačke u život“.
Poznatija Hadžićeva djela su: „Smail aga Čengić i druge priče“, „Pripoviest iz prošlosti Mostara“, „Na pragu novoga doba“ (koautor s Ivanom Milićevićem), „Pripovijesti iz bosanskog života“, „Borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju“, romani „Bez nade“ i „Bez svrhe“ (također koautor s Milićevićem).
Osman Nuri Hadžić se, osim pisanjem, bavio kulturnom historijom i vjersko-prosvjetnim pitanjima, te je kao veliki poznavalac tih pitanja napisao i značajno djelo „Muhamed a.s. i Kur’an – kulturna istorija Islama“. U Sarajevu je, zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, osnovao list „Behar“, 1. maja 1900. godine, koji je imao veoma bitnu kulturnu ulogu u životu Bošnjaka.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata Hadžić je bio kotarski predstojnik u Dubnici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Penzioniran je 1924. godine, a 1929. imenovan za člana Državnog savjeta u Kraljevini SHS.
Sa suprugom Almasom, koja je potjecala iz također ugledne mostarske porodice Sokolovića, Osman je imao četiri kćerke, Bahriju, Nadžidu, Rabiju i Šemsu. Šemsa je mlada umrla, a ostale tri su bile visokoobrazovane i veoma uspješne u svojim profesijama.
Bahrija je studirala u Beču na Akademiju za muziku i scensku umjetnost, postavši poznata operska pjevačica, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Nadžida je završila pravo i radila kao sutkinja u Mostaru. Rabija je studirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao profesorica njemačkog u Mostarskoj gimnaziji, a poslije kao prevoditeljica u jugoslavenskom preduzeću „Soko“. Osim toga, Rabija je sakupila mnoge naše narodne izreke i poslovice, koje su objavljene u Zagrebu.
Interesantan opis dojma koji su svojim damskim izgledom i ponašanjem ostavljale Osmanove supruga i kćerke na sugrađane, dala je profesorica Ljubica Tuta-Ljubojević:
“Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava Neretva, aleje pune zelenila i behara… Ljudi vedri, razdragani, duhoviti…
Ja izlazim iz kuće, a gospođa Almasa i njene tri kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. Njihova je majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žoržeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona? Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije Nuri Hadžić“.
U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.
(Mostarski.ba/Historoija.ba/Avaz.ba)
