Na današnji dan 29. 11.

1943- Drugo zasjedanje AVNOJ-a
Drugo zasjedanje AVNOJ-a je održano 1943. godine, 29. i 30. novembra u Jajcu. Na zasjedanju je AVNOJ konstituiran u zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije, pored toga uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), a izbjegličkoj vladi i kralju Petru II Karađorđeviću zabranjen je povratak u zemlju do završetka rata.

Prihvaćena je Deklaracija Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koja je sadržavala sva politička stajališta i zaključke zasjedanja. U skladu s njom AVNOJ je odlučio proglasiti se “vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom Jugoslavije”, uspostaviti Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao privremeno tijelo s obilježjima vlade za ostvarivanje provedbenih funkcija, oduzeti prava zakonitosti kraljevskoj vladi u inozemstvu, pregledati sve međunarodne ugovore i obveze koje je ona sklopila te zabraniti povratak kralju Petru II. Karađorđeviću u zemlju, s tim da o sudbini monarhije nakon rata odluči narod slobodnom voljom.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Odlučeno je da se Jugoslavija ustroji federalno “kao državna zajednica ravnopravnih naroda”. Te su odluke značile rušenje sistema Kraljevine Jugoslavije i uspostavu novoga sistema vlasti. Izabrano je Predsjedništvo od 55 članova, koje je između zasjedanja Vijeća obavljalo sve njegove funkcije. Predsjedništvo je zatim imenovalo NKOJ, koji je imao naredbodavne i izvršne funkcije u području uprave, inozemnih poslova, narodne obrane, pravosuđa, privrede, informacija, socijalne politike i zdravstva. Kasnije je 1946. godine u čast Drugog zasjedanja AVNOJ-a proglašen i državni praznik “Dan republike”.

Maršal Josip Broz Tito
Za predsjednika i povjerenika za narodnu obranu imenovan je Josip Broz Tito, kojemu je Predsjedništvo dodijelilo i zvanje maršala Jugoslavije. Potvrđene su odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže Hrvatskoj, kao i odgovarajuće slovenske odluke o priključenju Sloveniji Slovenskoga primorja i ostalih slovenskih područja koja je anektirala Italija. Sastavljena je i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saveznika.

Drugo zajedanje AVNOJ-a događalo se baš u trenutku dok su “Velika Trojica” savezničkih lidera imala konferenciju u Teheranu koja je trajala od 28.09. do 01.11.1943. godine. Jugoslavija je odbila da obavijesti Sovjetski Savez o zasjedanju AVNOJ-a, kao i o tome šta se njime želi učiniti. Radiogram je poslat odmah poslije završetka zasjedanja i tako je Staljin stavljen pred svršeni čin. Odluke su povoljno primljene u savezničkim zemljama i dovele do priznanja antifašističke i partizanske borbe u Jugoslaviji.

1969-Otvoren Centar Skenderija
Smješten je na lijevoj obali Miljacke. Ukupna površina centra iznosi 70.000 m2. Otvoren je 29. novembra 1969. g. premijernom projekcijom filma “Bitka na Neretvi”.

Dobio je naziv po čuvenom bosanskom Sandžak begu Skender-paši, koji je davne 1499. godine na ovom prostoru sagradio trgovački centar sa 11 dućana, karavan saraj, dvor, imaret i tekiju. Njegov sin Mustafa-beg Skenderpašić je 1518. godine uz očevu tekiju podigao prvu potkupolnu džamiju u BiH.

Centar Skenderija predstavlja, jedinstveno arhitektonsko djelo, arhitekata: Živorada Jankovića, Halida Muhasinovića, Ognjena Malkina. Jedinstven je po svojim namjenama, sadržaju i dimenzijama. U njemu se prepliću prostori namijenjeni raznorodnim sportskim događajima, kulturnim manifestacijama različitih obima, te brojni ugostiteljski objekti. KSC Skenderija je 1969. godine., dobila nagradu magazina “BORBA”, opšte priznanje za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.

1984. godine, za vrijeme XIV ZOI, Skenderija je bila domaćin brojnih sportskih takmičenja u umjetničkom klizanju i hokeju na ledu.

2017- presuda kojom su čelnici paradržavne tvorevine Herceg-Bosne osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Haški sud, podsjetimo, osudio je pravomoćno čelnike tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. Time je potvrđena prvostepena presuda čelnicima Herceg-Bosne.

Izricanje presude je obilježio momenat kada je Slobodan Praljak pred očima cijelog svijeta popio otrov nakon čega preminuo.

Predsjedavajući Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius, ujedno i predsjednik MKSJ-a, izrekao je konačnu presudu u predmetu “Jadranko Prlić i drugi”.

Tog 29. novembra 2017. godine osuđeni su, odnosno potvrđena je zatvorska kazna Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Jadranko Prlić je i prvostepeno osuđen na 25 godina, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16 i Berislav Pušić na 10 godina zatvora

Sudija Agius je na početku čitanja sažetka presude kazao da je ovo bio dug i složen predmet koji je trajao od 2006. godine.

Agius je pročitao obrazloženja o zločinima za koje je “šestorka” proglašena krivom u prvostepenom postupku.

Prvostepeno raspravno vijeće je presudilo da je međunarodni oružani sukob bio samo tamo gdje su se vodile borbe u kojima je učestvovala hrvatska vojska, a Žalbeno vijeće sada ističe da je međunarodni sukob bio na cijeloj teritoriji gdje je Hrvatska imala vlast na području tzv. Herceg-Bosne.

Sudsko vijeće je opisalo konačnu svrhu udruženog zločinačkog poduhvata, a odbrane su osporavale da su taj cilj dijelili Franjo Tuđman i službenici Hrvatske.

“Svih šest žalitelja osporavaju da su zajednički zločinački cilj dijelili svi, a da je cilj bio dominacija Hrvata kroz etničko čišćenje Bošnjaka”, kazao je Agius.

Shodno mišljenju Žalbenog vijeća ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska učestvovala u agresiji na BiH i da je Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata. Sudsko vijeće je zaključilo da je Republika Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne i da je na tom području vođen međunarodni sukob.

Žalbeno vijeće potvrdilo je učešće Praljka u UZP-u. Vezano za Praljkovu žalbu da je bio posrednik između Hrvatske i HVO-a u cilju izvršenja udruženog zločinačkog poduhvata, Pretresno vijeće nije pojasnilo da li je osuđen i za dijelove nakon što je došao u BiH u novembru 1993. godine, posebno za rušenje džamija i snajperske incidente u Mostaru.

Žalbeno vijeće je konstatovalo da se Praljak ne može smatrati odgovornim za zločine nakon novembra 1993. godine.

Međutim, kako je rekao Agius, odbrana Praljka nije dokazala kako to utječe na sveobuhvatnu presudu te je potvrđeno njegovo učešće u UZP-u.

U kategoriji “Na današnji dan ” objavljujemo najznačajnije datume iz hostorije BiH.

(Mostarski.ba/Historija.ba)