Na današnji dan oslobođen Vlašić

1886. – Gabrijel Jurkić jedan od najvećih likovnih umjetnika sa prostora Balkana. Rođen je u Livnu, 24. marta 1886, a umro 25. maja. 1974. također u Livnu. Bio je najznačajniji impresionista u BiH. Potomak je ugledne livanjske obitelji, koja se, prema tradiciji, doselila iz Hrvatskog primorja, a zvala se i Kostović. Gabrijel se rodio u obiteljskoj kući kao četvrto dijete i stariji blizanac s Mirkom. Osnovnu školu je završio u Livnu, te se upisuje u Trgovačku školu, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu. Uskoro napušta školu kako bi se posvetio slikanju. Sam uči slikati (dvije kopije po Böcklinu: Otok smrti i Otok s hramom, 1905) i smišlja način kako doći do stipendije.

Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti umjetni obrt (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). Akademiju likovnih umjetnosti završava u Sarajevu, gdje ima niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu (1911.), koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike – 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi.

Njegovo stvaralaštvo se dijeli u 3 faze.

– Prva faza njegovog slikarstva odlikuje se romantičnošću, inspiriranošću krajolicima (Kod ovaca, Marina I). Crta portrete dragih ljudi (Moja majka i druge…).

– Druga faza njegovog stvarlačkog života počinje zaokretom ka imresionizmu. Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija, Snježna idila), otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu).

– U trećoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, dočarava i iskazuje ljepotu svoje rodne grude. Religioznost u njegovom djelu se odražava upravo kroz slikanje prirode. Tražio je ljepotu, istinu i u tome je uspio.

Život se s njim grubo poigrao 1956. Gabrijel Jurkić naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene.

Nakon skoro 50 godina u Sarajevu vratio se u Livno, u atelje franjevačkog samostana na Gorici, gdje je živio sa suprugom Štefom. Utočište i mir je našao u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu je umro 25. maja 1974. i pokopan je na goričkom groblju. Svoje slike je oporučno ostavio samostanu, i samom gradu Livnu.

1945- Prof. dr. Munib Maglajlić, književni historičar, univerzitetski profesor i nekadašnji predsjednik BZK „Preporod“, rođen je na današnji dan – 24. marta 1945. godine u Banjoj Luci.

Završio je studij maternjeg jezika i književnosti najprije na Višoj pedagoškoj školi u Banjoj Luci (1966), a potom i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1970). Magistarski rad Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1974), gdje je potom odbranio i doktorsku disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade (1980). Radio je u Institutu za književnost u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bio i direktor, a od 1992. godine pa do odlaska u penziju bio je redovni profesor usmene književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Posebno se bavio usmenom književnošću te vezama usmene i pisane književnosti, ali i drugim pitanjima historije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Pored niza pojedinačnih naučnih i stručnih radova te većeg broja priređenih knjiga i drugih izdanja, objavio je sljedeće autorske knjige: Od zbilje do pjesme: Ogledi o usmenom pjesništvu (Glas, Banja Luka, 1983), Muslimanska usmena balada (Veselin Masleša, Sarajevo, 1985), Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača(Univerzal, Tuzla, 1989), Lirska pjesma, balada i romansa u Bosni i Hercegovini (Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1992) te Usmena balada Bošnjaka (BZK „Preporod“, Sarajevo, 1995), a posthumno mu je objavljena i knjiga Bošnjačka usmena balada (Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2018).

Ostavio je izuzetan trag djelujući u BZK „Preporod“, gdje je najprije bio predsjednik od 1996. do 2001. godine, a potom i direktor Instituta za bošnjačke studije, sve do smrti 19. oktobra 2015. godine.

1995- Na današnji dan 1995. godine, prije tačno trideset godina, ostvarena je jedna od najvećih i najznačajnijih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine – oslobođen je Vlašić, a na njegovom vrhu zavijorila se zastava sa Ljiljanima.

Komandant 7. Korpusa general Mehmed Alagić u više navrata je isticao je da je svaki napad na 5. korpus ujedno i napad na 7. korpus.

Početkom 1995 godine neprijateljske snage VRS-a nisu poštovali primirje ni u zoni odgovornosti sedmog korpusa. Svakodnevno je granatiran Travnik i njegova šira okolina. U to vrijeme sedmi korpus je vršio obuku svojih jedinica sa težištem na pripremu jedinica koju su za nastavak rata planirane kao oslobodilačke – prije svega 17. viteška, 705. slavna i 727. slavna brigada.

Na kraju tog ciklusa obučavanja, jedinice 7. korpusa su izvele za to vrijeme impozantnu smotru u kojoj se vidjelo da je Armija RBiH stasala u vojnu silu zavidnog ranga i tada je već bilo spremno da se odgovori na neprijateljske napade.

Pošto su provokacije VRS-a dobile na intenzitetu komadant Alagić je uz odobrenje generalštaba donio odluku da se Vlašić oslobodi i počele su pripreme.

Pripreme su vršene na visinama preko 1500 metara, u vrlo teškim meterološkim uslovima uz sniježne oluje. Komandant Alagić je donio odluku da se napad izvede 19/20.3.1995. godine u jutarnjim satima. Toga jutra počelo je jaka oluja na Vlašiću, ali i to nije pokolebalo 7. korpus.

To je bila nadljudska borba sa nevremenom. Borci su se smrzavali ali nisu napustali položaje. Značaj Vlašića je ogroman. Vlašić je bio san Armije BiH. Tu je repititor najvažniji telekommunikacijski objekat u BiH.

Komadant Alagić je govorio: “Kada uzmemo Vlašić to će biti prekretnica oslobodilačke borbe u BIH i zaista je nakon Vlašića nastupila prekretnica.”

2002. – Na 74. dodjeli Oskara za najbolji film u 2001. godini, 24. marta 2002. u Kodak teatru (Hollywood, Kalifornia). Bosanskohercegovački film “Ničija zemlja” režisera Danisa Tanovića dobio je Oskar za najbolji strani film.

Ničija zemlja (No Man’s Land) je bila u konkurenciji sa filmovima Amélie (Francuska), Elling (Norveška), Lagaan (India) Son of the Bride (Argentina). Nagradu su uručili Sharon Stone i Johna Travoltu.

U rubrici Na današnji dan objavljujemo najznačajnije događaje iz historije Bosne i Hercegovine.

(Mostarski.ba/Historija.ba/Preporod.info)