Na današnji dan preminuo jedan od najistaknutijih bh. književnika Alija Isaković
Na današnji dan, prije 25 godina, u Sarajevu je umro jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca s kraja 20. stoljeća Alija Isaković.
Alija Isaković jedan je od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca 20. st., kao i jedna od ključno važnih figura u savremenoj borbi za zvanično društveno priznanje Bošnjaka kao naroda i njihovog kulturnog identiteta, posebno bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, piše Biserje.ba
Rođen je 15. 1. 1932. godine u Bitunji kod Stoca, gdje je završio osnovu školu, nakon čega se školovao u Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a studij jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV scenarist, historičar književnosti, urednik sarajevskog književnog časopisa časopisa Život te urednik edicija Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Muslimanska književnost XX vijeka u izdanju izdavačke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva. Bio je, također, jedan od obnovitelja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ 1990. godine, gdje je bio i jedan od pokretača edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga i predsjednik Pravopisne komisije za prvi Pravopis bosanskoga jezika (1996), kao i predsjednik Inicijativnog odbora Prvog bošnjačkog sabora, održanog 27. i 28. 9. 1993. godine u Sarajevu, te prvi predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Kao pisac, u književnosti se javio početkom šezdesetih godina 20. st., kad objavljuje roman Sunce o desno rame (1963), a nakon toga i pripovjedačku zbirku Semafor (1966). U njegovom književnom radu dalje slijede knjiga aforizama Prednost imaju koji ulaze (1971), pripovjedačka zbirka Taj čovjek (1975), knjiga drama Krajnosti (To, Generalijum i Kraljevski sudbeni stol; 1981), drama Hasanaginica (1982), putopisi Jednom (1987), roman Pobuna materije (1985) te knjiga priča za djecu Lijeve priče (1990), kao i književni izbori u edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, Muslimanska književnost XX vijeka i Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Njegovo književno djelo karakterizira modernistička književna poetika i egzistencijalistički književni prosede, uključujući i izrazitu inovativnost, posebno npr. u romanu Pobuna materije, ali i povratak tradiciji, kao npr. u drami Hasanaginica.
Od kraja šezdesetih godina 20. st. Alija Isaković sve intenzivnije bavi se zanemarenom kulturom Bošnjaka, i to kako bosanskim jezikom, tako i bošnjačkom književnošću. Krajem 1970. godine u časopisu Život objavljuje i svoj znameniti rad Varijante na popravnom ispitu, koji, zajedno s radom Marginalije i jeziku i oko njega Maka Dizdara, objavljenom na istom mjestu, i zvanično otvara pitanje statusa bosanskog jezika u tadašnjoj srpskohrvatskoj jezičkoj zajednici. Istovremeno se počinje baviti i afirmacijom dotad zanemarene i zvanično „nepostojeće“ bošnjačke književnosti, te 1972. godine, također u časopisu Život, objavljuje Građu za bibliografiju muslimanske književnosti 1883-1971. Iste, 1972. godine objavljuje još znamenitije Biserje – prvi ikad publicirani izbor iz bošnjačke književnosti, kojim antologijski predstavlja dotad slabo poznata najznačajnija ostvarenja iz bošnjačke književne prakse, pri čemu u uvodu ove knjige sasvim otvoreno kritizira i višedesetljetno zanemarivanje bošnjačke književnosti:
Ovaj izbor iz književnosti naših Muslimana ponikao je u prostor želji da nanijeti nisku BISERJE, rasutu u prašini vremenâ, izgubljenu u okrajcima nemara i zaborava i da je izloži ljepoti ljudskog poimanja, voljenja, da ona bude razgovor, da bude sjećanje, da bude damar duha i slijed činjenica – u nizu drugih, srodnih.
Nema sumnje da je književna komponenta koju su naši Muslimani utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veoma značajna. Mada, na žalost, nema sumnje da je upravo ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena. Ili nikako. Ali, ono što je prošlo – niti se može povratiti, niti se može negirati. Od „Hasanaginice“ (i prije), do Selimovićevog „Derviša“ (i poslije), traje emanacija osobene duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gatke i knade pjesme.
Otuda moje nastojanje da se ova literatura dâ u vertikalnom nizu i da se pri tome ostane u granicama jednog dosta strogog kriterija – određenog ukusom i podređenog namjeni; u mjeri koja se ne može izbjeći.
Kompletan tekst je na linku
