Na današnji dan umro Nurija Pozderac i poginuo Safet Isović

12. juni 1993. Godišnjica pogibije Safeta Isovića

Na današnji dan 1993. godine poginuo je Safet Isović, zamjenik komandanta 2. Viteške motorizovane brigade Armije RBiH, dobitnik najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena za vojne zasluge sa Zlatnim mačevima.

Safet Isović rođen je 6. septembra 1966. godine u Bijelom Polju.

Tigar sa Žuči, kako su ga zvali saborci, život je izgubio u oslobađanju Mijatovića Kose od agresorskih snaga. Svake godine brojne delegacije, članovi porodice, rodbina, prijatelji i saborci polože cvijeće na spomen-obilježju na Mijatovića Kosi i mezarju u Buča Potoku.

Tog juna 1993. godine na Mijatovića Kosi odigrala se značajna bitka za odbranu Sarajeva u kojoj su borci Armije RBiH, vođeni hrabrim komandantima i komandirima izvojevali pobjedu u jednoj munjevito izvedenoj i hrabro osmišljenoj akciji. Ipak, velika pobjeda imala je svoju cijenu. U bici život je izgubio Safet Isović te njegovi saborci Amir Šabanović, Esad Čolaković i Zulfo Dizdarević.

U svojoj knjizi “Bosanski ratnici” novinar Šefko Hodžić piše o Isoviću i njegovoj borbi do posljednjeg daha. Safet Isović poginuo je u 27. godini života, ne dočekavši vijest da je Mijatovića Kosa oslobođena.

“Bila je to velika bitka na Žuči. Gorio je front dug dvadesetak kilometara. Četničkim napadima odolijevali su junaci Druge viteške Safeta Zajke i Prve slavne Envera Šehovića. Pratio sam tu bitku na spoju između ovih brigada, sa prve linije fronta, odakle je komandovao još jedan junak Zahir Panjeta. Bitka je počela tačno u pet popodne. Preko veze koju je održavao Šaban Panjeta ubrzo smo saznali da su Zajkini borci oslobodili Mijatovića stranu i dio Zabrđa. Slušali smo komande tih slavnih komandanata – Safeta Zajke i Envera Šehovića. Bilo je nešto čudno u njima. Nije bilo one radosti svojstvene za obojicu, pogotovo poslije tako sjajnih uspjeha kao što je oslobađanje tvrđave koja se zove Mijatovića strana, pa još i dijela Zabrđa”, navodi Hodžić, dodajući: “Pred ponoć vratili smo se u Šehovićevu komandu, gdje su već stigli Mustafa Hajrulahović Talijan, Vahid Karavelić, Alija Ismet, Enver Šehović, Ibro Dervišević. Svi su šutjeli. Bili su tužni. Poginuo je Safet Isović – kazao je Talijan.”

“Kao poručnik bivše JNA pobjegao je iz kasarne u Rajlovcu sa grupom drugih oficira. Njegov prvi ratni raspored bio je administrativne prirode, ali on je tražio novi, na ratištu. Od tada je učestvovao u mnogim bitkama. Učestvovao je u svim bitkama na Žuči i zato je prozvan Tigar sa Žuči. Bio je stručnjak za kompjutere i bitke je planirao i izvodio kompjuterskom preciznošću. I komande su mu bile takve. Referisanje također, kratko, jasno i precizno”, napisao je Hodžić.

Istakao je također da je bilo nevjerovatno da on, skoro dječijeg izgleda, naoko krhkog zdravlja ima toliko energije i hrabrosti.

Pojedinac ne može ništa. Snaga je u armiji, u borcima – obično bi odgovarao Isović. A Zajko ga je više puta isticao kao čovjeka koji je presudno utjecao na ishode bitaka. Uz Safeta Isovića u trenutku pogibije bio je borac Juka Alimanović.

“Granata je pala blizu nas”, pričao je kasnije Alimanović, samo je rekao “Juka” i izdahnuo. Ukopan je noću na groblju u Buča Potoku.

Nedžad Bublin Čupo, jedan od saboraca Safeta Isovića, kazao je da je Isović sve vrijeme provodio sa svojim saborcima, da ih je trenirao i pripremao za borbe.

“Sajo je bio pravi mozak brigade. Aktivno je učestvovao u planiranju odbrane. Bio je pošten i odgovoran, pravi profesionalac. Bio je često nasmijan, ali znao se i naljutiti. Bio je pravi heroj, tako je živio i tako poginuo u našem jurišu. To je za sve nas bio veliki gubitak”, govori Bublin.

Iza Safeta Isovića ostala je supruga Mirsada, sa sinom Adijem koji je tada imao četiri i po godine i trogodišnja kćerka Anja.

Najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dobio je 1992. a posthumno je 1994. godine odlikovan “Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima”.

12. juni 1943. godišnjica smrti Nurije Pozderca
Nurija Pozderac rođen je 15. januara 1892. godine u Cazinu. Pozderac je ostvario prvi ozbiljniji politički angažman postavši poslanik u cazinskom srezu (1939. godine), lokalnom zakonodavnom i administrativnom tijelu bez značajnijih ovlasti i dopuštenja.

Radio je kao učitelj, a pred Drugi svjetski rat izabran je za poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Početkom rata odbio je poziciju ministra u vladi NDH, te pristupio narodno – oslobodilačkom pokretu. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje je i poginuo.

Posthumno je odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja Jugoslavije, a Memorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta ‘Yad Vashem’ 2012. godine, Nuriji i njegovoj supruzi Devleti, dodijelila je priznanje ‘Pravednik među narodima’ zbog spašavanja grupe Jevreja nakon njihovog bijega iz transporta ka logoru Jasenovac.

Pozderac je ostvario prvi ozbiljniji politički angažman postavši poslanik u cazinskom srezu (1939. godine), lokalnom zakonodavnom i administrativnom tijelu bez značajnijih ovlasti i dopuštenja.

U Narodnosolobodilačkoj borbi je učestvao od 1941. godine. 1942. godine Nurija Pozderac biva izabran za predsjednika Narodnog oslobođenja u Cazinu, Narodnooslobodilačkog odbora.

Za to vrijeme Pozderac je bio u stalnom kontaktu sa najvišim rukovodstvom NOB-a u svim dijelovima Republike što će rezultirati njegovim gotovo plebiscitarnim izborom na mjesto potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a na Prvom zasjedanju tog vijeća 26. novembra 1942. u Bihaću. U tim danima Pozderca i Cazin posjedio je Josip Broz Tito.

Tokom Pete neprijateljske ofanzive, 8. juna 1943. godine, ranjen je u šumi kod katuna Duži na planinskoj visoravni Vučevo iznad Sutjeske.

Njegove povrede bile su preteške, pa je četiri dana kasnije, 12. juna 1943. godine, preminuo u toku premještanja partizanskih formacija i ranjenika na slobodne teritorije na Dragoš-Sedlu.

12. juni 1993. Masakr u Budakovićima
Minobacačka granata, ispaljena 12. juna 1993. godine s agresorskih položaja, pala je na groblje usljed čije eksplozije je poginulo 10 građana Sarajeva a još troje ih je teže i lakše ranjeno. Granata je ispaljena na mezarje u vrijeme kada se obavljala dženaza.

Na groblju Budakovići poginuli su: Edhem Borovina, Salko Bradić, Osman Curić, Asim Džaferović, Amir Džanko, Asim Konaković, Sejdalija Kurtić, Kasim Pintol, Smail Sarač i Began Sarajkić.

 

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije Bosne i Hercegovine.

(Mostarski.ba/Historija.ba/Radiosarajevo.ba/Stav)