Nada Zovko / O svemu ponešto: A mi, šta ćemo mi
I sve će opet biti… i zvizdana, i bure, i sadit će djeca borove na Fortici, i niknuće opet munika na Rujištu, i svega će nekada i nekako biti, a šta je sa nama? Ne, neću da ovo bude još jedna u nizu tužnih priča. Ne želim to! Želim samo da odglumim najbolje što znam, da dobro sam! Iako, sve sam uvjerila zadnjih dvadeset godina u ovu Andersenovu, a moju bajku, samo još sebe moram – da, odlično sam. Ti misliš, da svojom voljom sam otišla?
Ma jok! Rekli mi da tako treba. Rekli mi da ne možemo nikada mi, biti ono što, biti smo htjeli. O prokleta čaršijo, uvijek se plakalo, kad drugi su odlučili ko za čije kuće je. Znaš li da kada sam otišla, tamo daleko, Dunav nit’ je bio dovoljno širok nit’ dubok da zagrli me, da više nikada ne sjeti se niko, ni mene, ni nas. Znaš li da tamo daleko, sve je bilo baš onako kako su drugi htjeli da bude, bilo je i svile i kadife, i zamalo pa sam zaboravila i klizavu kaldrmu kad poledi u januaru, i štokrle na kojima se sjedilo na dnu sokaka,da slučajno neko ne prođe, a da ne isprati se pogledom. I upravo oni, sa klimavih štokrla na koje stavili su šarenu serdžadu da mogu po vazdan sjediti a da ne ozebu, oni su rekli da ti si onaj što prezivaš se jednim od ona tri prezimena, za koje grad je rekao da pismilet su familije. I rekli su da oni što sa mosta Starog skaču nikada ne mogu biti za naše kuće. Mene su spremali za studij na Sorboni, rekli su mi da naše plemićko prezime za puno je više, nego što može ova naša čaršija da mi da. A nisu htjeli da čuju mene, kad govorila sam, da meni više od ovog našeg ne treba. Nisu pitali, kako mi je kad odlazila sam, i plakala jer ko će vrapce hraniti, kad zorom slete pod prozor, a mene nema. Rekli su mi da ako slušala njih, sigurno ću uskoro sjediti u prvom redu na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije. A nisu htjeli znati, da meni više i bolje, od naših sevdalinki ne treba.
I gledam te sad… poslije godina mnogo. Ne skačeš već dugo. Stigle te godine, a mjesto zauzeli neki novi momci. I nikada kafa nije bila toliko gorka, i nikada minuta nije bila ovako duga, i nikada riječi nisu bile toliko škrte kao sada, za ovim stolom sa tobom. I odakle mene sada? Po šta sam došla, nakon toliko godina. Ne znam… ili znam, došla sam možda, da naučiš me preplivati Neretvu, tamo niže od Mosta gdje nema virova, jer davno si obećao da hoćeš. I gledam te… i divim se tvojoj slobodi koju nemaju ovakvi poput mene što žive u kavezu od zlatnih rešetki. I diviš se ti ovim rešetkama zlatnim, a divim se ja tebi što ostao si jedino što iskreno je u zadnjih godina dvadeset. I najtamniji hidžab, i najtamnije naočale i najveći šešir ne mogu sakriti večeras mene od mene… mene od lažih mojih… da dobro sam tamo daleko od ove čaršije naše.
A da nastavimo tamo gdje stali smo? Da pokažemo onima što na dnu sokaka ispraćaju pogledom ovakve poput nas i kunu se da od nas ništa biti neće. Hajde, da preplivamo zajedno Neretvu tamo gdje najmanje virova je, a ako i zagrli me ona zauvijek, neka, pusti… bolje i ovdje je u ovoj našoj čaršiji, da grli me moja rijeka… nego tamo daleko, da miluje svila i kadifa me… I nikada mi, konobar nije bio draži, kao sada, kada prekinuo je ovaj plač bez suza, kada srušio je ovu kulu od naših ono malo želja i snova što ostalo je…
„Kako prođe sinoć? Je li bilo Bistro?“
„A onako, i nije baš, bile jedno tri tavarice, hajde naplati ovo!“
I odlazimo, negdje, svako u svoje tuge… svako u svoje bajke, gdje uvjerili smo druge da dobro nam je. A nije! I sve će jednom biti… i munike na Rujištu… i sadit će djeca borove po Fortici…
A mi… šta ćemo mi…
(Nada Zovko / Mostarski.ba)
