Nada Zovko / O svemu ponešto: Danas je naš Dan!

Danas je tvoj dan. I moj . I ako s osmijehom zakoračila si u njega, onda znaj da tvoja sreća je zarazna, i da odmah, dobro je i meni. A suze? Brišeš li ih danas, brzo i nevješto, pa razmažeš maskaru, baš kao i ja bezbroj puta…

Dan žena je! Hej, nije dan za suze! Nego natoči nam po jednu, pusti muziku do daske, pa nek sve đavo nosi!

To ja onako… da razveselim i sebe i tebe, jer rekli su mi da pišem mnogo tužne stvari, i da kada čitaju ono što ja napišem, Radobolju suza isplaču. Znaš, da ponovo život mi ponudi reprizu, isto bih izabrala da rodim se kao žena. Isti bih teret na leđima nosila, i bila zahvalna Bogu, što meni je baš dao ta ramena snažna, na koje breme tereta se sručilo. A breme teško, dok nosim ga, stalno govori mi “Hajde, reci im da izdržat će pod težinom mojom! Izdržala si ti, izdržat će i oni.” I zato kažem ti, ustani, otresi prašinu sa zguljenih koljena, zakrpi pantale i koračaj dalje.

Sjeti se kako smo na današnji dan skupljali pare od cijelog razreda što ponijeli su za užinu i za markicu gladne djece Biafre, otrčali do Razvitka, na odjel kristala, da kupimo razrednici poklon. Prodavačice su vidjele da smo knap s parama, pa nam nisu htjele naplatiti ukrasni papir i mašnu. Ostalo je još onih žutih gvozdenih, da otrčimo do cvjećare po karanfile u providnom celofanu. Onda smo se posvađale, koja ima najljepši rukopis, da razrednici napiše čestitku.

Nikada neću zaboraviti, taj titraj beskrajne sreće u našim srcima, kad razrednica uzimala je poklon sa stola, čitala čestitku i zahvaljivala na predivnom poklonu. Ostatak časa, u stomaku je „krčalo“, jer smo užinu potrošili za kristalne rakijske čaše, a u mislima smo u budućnosti nekoj bile i same učiteljice, doktorice, pjevačice… s mnoštvom poklona kojima obasipali su nas za Dan žena.

Da su nam rekli tada da porušit će nam i zapaliti Razvitak, baš sav, i odjel kristala čak, da nećemo postati doktorice ni učiteljice, nebi im vjerovali. Da su nam rekli da na današnji dan nećemo i same šuškati s ukrašenim celofanima iz kojih izviruju ruže, gerberi i karanfili, nebi im vjerovali.

Bole te ruke, i ramena… Znam. I štitnjača ti opet proradila. Hoće ona kažu od stresa. Jesi li pitala, da te prebaci na neko lakše radno mjesto, ipak nije za ženu da prenosi gajbe pune voća. Znam, da ostale su još četiri rate da vratiš kredit.

Znaš li ko je ona? Ova što bole je ruke i ramena? Ona je imala najljepši rukopis onog dana kad kupile smo poklon razrednici za Dan žena. Ona je imala sve petice, i baš ona je pisala čestitku. I prema baš njoj život je bio nepravedan, unatoč onim silnim peticama i pohvalama nastavničkog vijeća.

Nije postala ni učiteljica ni doktorica, kako maštala je onog dana, dok razrednica odmotavala je poklon, za Dan žena. Nema više Razvitka, ni u Razvitku kristalnih rakijskih čaša. Cvjećara više nije na onom istom mjestu. Ali nema veze, kupujem danas buket od ruža karanfila i gerbera. Tražim da upakuju ga u prozirni celofan, u koji ubacujem malu čestitku. Stavili su i crvenu mašnu. Rekli su da ovo nije moderno više, ali eto, mušterija je uvijek u pravu. I trčim prema Konzumu. Nema je tamo kod voća.

“U magacinu je, slaže nešto, stigla nam je roba. Ostavite ovdje, daćemo joj kad završi.”

Ostavljam buket. I odlazim. Titraj mi neki u stomaku, kao nekad od sreće. Ima sad u njemu i podosta tuge. I zamišljam je, kako bolnim rukama iznenađena čita čestitku zalijepljenu na celofan… “Sretan Dan žena , klinki s najljepšim rukopisom i svim peticama u našoj školi”

Hej ti! Ne plači sada, razmazat ćeš maskaru, kao i ja mnogo puta. Ne plači! Danas je naš dan.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)