Nada Zovko / O svemu ponešto: E moj pastiru!

Rekli su mi da već imaš problem. Odlaze oni, koje htio si zadiviti. I za koga onda zidaš Matanove dvore, opasane skupom ručno rađenom kovanom ogradom? A sjećaš li se, kako su ti vjerovali… Bio si im zakon i zakletva. Obećao im pune sušnice mesa oko Božića, i bezbrižnost dječje graje dok na Uskrsno jutro tucaju se s jajima šarenim.

Ti i tvoji, obaćali ih braniti od metka i od zlog jezika. I od svakog zla koje pokuša ih zadesiti. I vjerovali ti! Vidjeli u tebi pastira, dobrog i čestitog. I počeli te slijediti. A ti u njima vidio naivne ovce, za koje spremao si i ražanj i vukove. Pokušao ih uvjeriti, da neki drugi za njih nož oštre, i da i dalje moraju te slijediti slijepo. Pokušao im zatvoriti oči da ne vide, i začepiti uši da ne čuju, kako pastir protiv svoga stada radi.

Kod rijetkih ti uspijeva. Oni što bliži su tebi, oni šute, i ne vide ono što inače vide. Oni su ti blizu, i do njih možeš dobaciti kosti, što od tvojih gozbi ostanu. Tebi ništa, a njima mnogo. Onom ko na bolje naučio nije, kost što mu ti baciš, mnogo znači.

A oni drugi, progledali. Nije teško danas od slijepila se izliječiti, ako to želiš. Zavirili u sušnice, što već dugo prazne su, gdje umjesto mesa, pauci u miru mreže pletu. Ove godine, neće imati ko pažljivo stavljati listove i latice na jaja, vezati ih u tanku puknutu najlonku, i pažljivo stavljati u lučinu da se oboje. Svi su u Njemačkoj. Nije im dao šef odmor, i neće doći.

E moj pastiru, namjerno te pišem malim slovom, zbog stada što zbog tebe takvog, po cijelom svijetu razbježa se. Ovo što pišem ja, i ovakvi meni slični, znam, ne dotiče te. Bedemi su tvoj život! Bedemi oko tvojih dvoraca… i još oni tvrđi, oko tvoga srca.

Samo ponekad, ako u snu učini ti se da kiša počela je od prozore udarati, moram ti reći, da to kiša nije. Suze su to, od stada tvog,za kamenom Hercegovačkim, što od tebe takvog, razbježalo se po svijetu cijelom…

E moj pastiru, bedemi su život tvoj…

I zato, namjerno te pišem malim slovom!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)