Nada Zovko / O svemu ponešto: Egejskim morem očajnici plove…

Spakirali su najnužnije stvari, nešto ušteđevine i snagu najsnažnijeg gladijatora, da ako bude trebalo i životom plate cijenu, samo da im djeca odrastaju u nekom boljem i mirnijem svijetu.

Njihova djeca, baš kao moje i tvoje dijete, imaju pravo na cipelice kožne i futrovane, mekanu mirisnu posteljinu i na vrući kakao pred spavanje. Imaju pravo na ljuljačke i klackalice ispred vrtića, i na nježna lica teta što ih čuvaju, dok roditelji im rade.

Dok ovo pišem, ne pokušavam se boriti s bolom koji do kostiju boli. Dok ovo pišem, pred očima mi crvena malena od mora mokra majica… tanki đonovi dječijih sandala na malenim stopalima. Zvao se Aylan, i imao je samo četiri godine. Umjesto toplog kakaa pred spavanje, zatvorio je zauvijek svoje malene okice, uprljan mokrim pijeskom, zapljuskivan hladnim morem na obali Bodruma u Turskoj.

I od tada, umjesto veselih galebova, iz dubine mora odjekuje Aylanov plač, kao vapaj i opomena da nikada više more na svoje obale, ne izbacuje dječija tijela.

Oni su drugačiji od nas! U njihovim zemljama nije rat! Oni su propalice i kriminalci! Oni su narkomani! Nikada se neće prilagoditi životu u Evropi! Kad ih žališ, vodi ih sebi kući! …

Svaki dan slušam ovo… i još više od ovoga…
Pokušavam odgovoriti, ali, takvi ljudi nemaju dar niti da čuju, niti da vide plač i mokre sandale s tankim đonom na dječijim stopalima.

U našoj zemlji nije rat, ali su redovi s kartom u jednom smijeru na put ka nekim boljim zemljama, svaki dan sve veći. I pitam se, zašto sam to ja pred Bogom veća i bolja majka, od bilo koje majke iz Afganistana ili recimo Pakistana, koja želi da joj sin živi tamo gdje je dobro.

Oni su propalice, kriminalci, narkomani…
Vjerujem, da u tim ogromnim kolonama ljudi, ima i takvih dosta. Ali, hoćemo li na trenutak prestati biti licemjerni? Zar su kriminal i droga kod nas nepoznanica?

Oni se nikada neće naviknuti na život u Evropi…

I u to jednim dijelom vjerujem, ali zar ih Bog u kojeg se tako snažno zadnjih godina zaklinjemo, nije stvorio potpuno iste kao nas? Dao im po dvije ruke i dvije noge, jedno srce, jedan par očiju, sve isto kao što imamo ti i ja? Kroz različitost religija, da se upoznajemo i uvažavamo.

Egejskim morem očajnici plove…
Nazad ne mogu, a naprijed im nedaju .
Morska pučina, gumeni čamci i promrzla tijela folijom umotana, traže komadić mirne obale za život.
Svakom viška, nigdje dobro došli…
Oružjem im zveckaju, granice zatvaraju… bodljikavom i visokom žicom od njih se štite…

Jeli ovo taj smak svijeta, kojim plašili su me kada sam bila mala djevojčica ? Hoću li i danas razočarati one, što kažu, kako pišem previše tužne priče, jer njihov oklop kornjače ne dopušta im da vide Aylanove tanke đonove od sandala na dječijim stopalima. Hoćemo li okrenuti glavu od njih, i birati Uskršnje i Vaskršnje ukrase za jaja, i finu jezgru oraha za Bajramsku baklavu? Vrijeđati se po društvenim mrežama, a za vikend se napiti, jer jednom se živi ?

Šta možemo mi učiniti, pitaš me ?
Pa za početak, prestati osuđivati i početi suosjećati.
Ne odnemoći, a pomoći ako ti ljudskost dozvoli.
I u molitvama ih se spomenuti… da bude im onako kako sebi od Boga želimo.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)