Nada Zovko / O svemu ponešto: Evo me opet Aleksa…

Evo me opet Aleksa. Noćas trebam nekog da me sluša, a Grad je začepio uši, jer smo ga povrijedili, jer smo ga slagali i ne može nam više vjerovati. Obećali mu da napravit ćemo ga lijepim, čistim, sretnim, da čuvat ćemo ga od vampira zla, što nekada, ne tako davno lomili mu dušu. Lomili, ali nisu slomili. To danas radimo mi. Neko namjerno, neko nenamjerno, neko iz navike, a neko iz inata.

Noćas trebam nekog da me sluša. A ti to, najbolje znaš. Ako pomisle, da nije lijepo, u gluho doba noći vidjeti me u parku, kako gledam malo u zvijezde, a malo više u tebe, reci im da nisam te tjerala, nego sam si pristao da me slušaš, u noći ovoj… zvjezdanoj ljetnoj. I tebi valjda dosadno, prođu pored tebe, a i ne pogledaju te… ili naprave koju fotografiju, da ne bude sutra pred rodbinom, da bili su u Mostaru a ništa obišli nisu.
Hoćeš li da ti ispričam nešto?

Danas sam plakala. Poštar je jutros donio paket od Vesne iz Njemačke. Umjesto sebe, poslala je paket, oblijepljen smeđim širokim selotejpom, više puta. U paketu školska torba anatomska za mala mršava leđa svog školarca, drvene bojice i flomasteri, šareni okviri za knjige i mirisne gumice. Tri majice kratkih rukava i dvoje pantalone. U malom džepiću sakriveno nešto eura, da dotekne za školske užine, dok ona ne jesen ne dođe svojoj kući, i donese mu novu jaknu, jer su onoj od lani, okračali rukavi.

Prvi dan škole biće najteži. Taj dan dječak će stiskati bakinu ruku, dok učiteljica bude pravila red, dvoje po dvoje, za ulazak u školske klupe, prvi dan u školi. Neko će od praznih duša biti malo glasniji, i reći će „Onaj mali je kopile, eto kakva mu je majka, prvi dan škole baba ga dovodi u školu.“

A tamo daleko, Vesna će umornim korakom s noćne smjene, vući se prema malenom stanu, koji dijeli s tri sudbinom sebi slične žene. U mislima joj njen mali školarac, i briga hoće li se znojan na velikom odmoru vode u školskom wc-u napiti, i hoće li stići dok ne zazvoni, sav sendvič pojesti.

Zar je baš morala otići?

Toliko obećanja, od „uticajnih“ ljudi, od vjernika i nevjernika, od školskih drugova do višegodišnjih prijatelja, završavalo je negdje u zraku, kao list kad ga naša bura nosi, i baca nemilosrdno od tlo. Upisani novi datumi na bijelom kartonu biroa za zapošljavanje, postali su Vesnina stvarnost. Uvijek je trebala samo „sitnica“, da počne raditi. Ili znanje engleskog, ili koverta za onog koji može da pomogne. Ili večera s uticajnim političkim čelnikom koji ne voli suprugu ali je trpi zbog djece…i još dosta toga, što za nekog se zove „sitnica“, a za Vesnu bio je rušitelj njenog sna.

Znaš Aleksa… plakala je onu noć, sklupčana na sjedištu do prozora, autobusa što vozi daleko od njenog sina. Negdje joj odzvanjalo ono tvoje… “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati k'o što ovo grije“. Znala je ona da sunce tamo ne grije, i da gorki su tamo zalogaji hljeba…Ali, nije imala izbora.

I evo me noćas zato s tobom pričam. Ti sve vidiš i sve znaš. Ne odlaze oni, što ne vjeruju pjesmi tvojoj, nego tuga ih natjerala. I zato, ne zamjeri im ! Vratiće se jednom. Zbog tebe, i zbog pjesme tvoje, zbog ovog tvog parka i zvjezdanog neba našeg… jer
“Gorki su tamo, zalogaji hljeba…gdje svoga nema, i gdje brata nije.”

(Nada Zovko / Mostarski.ba)