Nada Zovko / O svemu ponešto: Kako da ti oprostim?

S medom raditi a med ne lizati, teško je. Tako su govorili naši stari. I oni što bili su prije ovih, medom su se sladili. Ali su vala, i narodu meda davali. Koliko toliko, ali davali su. Takvima poput tebe, dali su i više nego si zaslužio. A prvi si se protiv njih digao. I najglasniji bio. Kažeš ne radiš ti to zbog sebe, nego zbog svog naroda. Braniš narod svoj. Ne brani nas molim te više ! Oružje tvoje, su veliki koferi, karta u jednom smjeru, i jeftini kamion za selidbe u zemlje zapadne Evrope.

I kako da ti oprostim još jedno proljeće, bez ranih trešanja iz mog Grada… Ovdje sam ih prestao jesti. Oblikom ličile na naše hruštovke, a okusom ličile na ništa. A možda nije do trešnje, možda je do mene. Tražim po svijetu ono, što samo moja mahala ima.

I kako da ti oprostim, što svakog drugog utorka u mjesecu, prijatelji mi pred ekran kompjutera dovedu staru majku, da umjesto sa sinom, priča se s komadom plastike, u čijem ćošku piše Skype. Moja majka, grumen zemlje, što jedva se s dva štapa dovuče da barem na komadu plastike vidi i progovori sa svojim djetetom, kad ne može u živo. I kako da ti oprostim, što okrećem glavu od svih modrih i zelenih rijeka, da mi se slučajno nebi učinile lijepe. To ne smijem napraviti. Za život cijeli, samo je jedna lijepa i najljepša, a teče kroz moj Grad. A ja je niti jutrom pozdravljam, niti s večeri joj mogu mirnu noć.

I evo sad, iako ne vidim i ne čujem te, osjećam da govoriš mi: Pa zašto se ne vratiš, ko ti brani?

Pokušao sam. Prije koju godinu pokušao sam. Ali, morao sam se presjeći na pola, da pola me dotekne na jednoj obali, a pola na drugoj. Jer, rekao si, da moram izabrati jednu obalu. Da sada postoje dvije, i da skroz različite su.

Rekao si, da mnogo je prihvatljivije da izaberem jednu obalu, i da kada kažem ti koja je to, da ćeš mi u ruke dati rječnik neki novi, da naučim kako se sada priča. Jer prije i sada, ne priča se isto. Pa te strah, hoću li se moći sporazumjeti. Poslat ćeš mi, rekao si, i priručnik šta se na kojoj obali jede i pije, s kim se pije i smije lažno,i s kim se „isplati“ biti dobar.

I šta sam mogao, nego vratiti se tamo, gdje vraćalo mi se nije. Tražio si od mene, da biram koja mi je ruka draža, da biram koje mi je dijete od moja dva djeteta draže, da biram između brata i sestre ! Eto to si tražio ! Jeli ti jasno, kada si o obalama pričao, da isto mi je, kao da si sve ovo tražio od mene!

I kako da ti oprostim, za onu suzu staračku gotovo presahlu, svakog drugog utorka, pred komadom plastike, u čijem ćošku piše Skype.

A opet, kako da ti ne oprostim?

Ako ti ne oprostim,postat ću isti kao ti… što Gradove obalama razdvaja.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)