Nada Zovko / O svemu ponešto: Majčina suza…

Nakon više od deset godina molitvi Svevišnjem, i gorkih čajeva od ko zna više kakvih trava, na svijet je došao Mirin sin jedinac. Rodila ga u kasnim tridesetim, čuvala kao kapljicu rose na dlanu, od svega lošeg što moglo ga je zadesiti. I pretjerivala u tome. Nenamjerno,a dobronamjerno. Smijale joj se ostale majke, kad bi ostavljajući svog mezimca, uvijek teti u vrtiću napomenula, da je u dječakov ruksak stavila dvije potkošulje ako se od trčanja oznoji da ga mogu presvući. I jedan par soknica, ako ugazi u nešto i pokvasi noge, da ima rezervne. Zamolila ih da mu ne daju puno slatkog za užinu, da mu se ne pokvare mliječni zubići.

Ako postoje žene, koje svoj cijeli život svjesno i s ljubavlju odluče posvetiti svom djetetu, onda je to sigurno Mira. Sretala sam je s punom tašnom slikovnica, koje je kaže odmaraju dok ih čita i uspavljuje svog jedinca. I s plastičnim bocama od kisele vode u kojima barem jednom sedmično donosila je kozje mlijeko od neke žene sa sela, da ojača imunitet svom jedincu. Svom anđelu, koji pomogao joj je da preživi iznenadni gubitak muža, od infarkta, jednog sparnog ljetnog dana. Sada su ostali samo njih dvoje. Majka koja bdije i dan i noć nad svojim sinom, i sin koji joj zahvaljuje na svoj način, na tolikoj brizi. Odlikaš u osnovnoj, među najboljim gimnazijalcima u srednjoj, i student koji nikad nije pao ispit na pravnom fakultetu.

Sreli se Mira i ja na jednoj svadbi, prije neke tri godine. Zapjeva pjesma „ Danas majko ženiš svoga sina…“. Zagrli me, i reče „ Ovako će i nama pjevati, kad nam se sinovi budu ženili.“ I sad se sjećam, te ljubavi u njenom pogledu na spomen sina, i bremena tuge u njenom krhkom tijelu, obavijene u crninu, zbog žalosti za pokojnim mužem.
Prošle su tri godine od tog susreta. Tri a kao da ih je prošlo trideset. Zar život može kamenovati nekoga toliko, da umalo ne ispadoh nepristojna, i prođoh pored sjenke žene, koja jedva se vuče kroz Veliki park, a liči na Miru.

„ Otiš’o mi Željan ima deset mjeseci za Njemačku. Bio ovdje dvije godine na birou, niko pravnike ne treba. Radio svugdje, gdje je posla bilo. Niko ga nije htio prijaviti, a jedan mu gazda čak ostao dužan, zadnji mjesec platio mu nije. Nije mi dolazio ni za Božić, ni za Uskrs. Radi na građevini, puno posla, pa mu gazda ne može dati odmor. „
„A šta će meni život ovakav, kad dijete mi je moralo otići po kruh u tuđi svijet. Umrijet ću, a ostaću željna mog Željana“.

I pođoše suze, sve jedna brža od druge. Teku niz tužno lice, k’o planinski potok s proljeća, kad snijeg se s vrhova planina otopi.

„Hajdemo Miro, preko puta, kafu popiti“, pozvah je.

„Ne smijem, hvala ti. Imam visok tlak i šećer, pa mi doktor zabranio“, odgovori mi , dok potok suza teče li teče.

Da hoće Bogdo suze majke ove dotaknuti one, zbog kojih su i potekle. Da Bog da, da progledaju slijepi, zbog kojih mnoge majke na onaj svijet uplakane se spremaju, željne ostale zagrliti svog Željana dok tuđina hladna po noći ga pokriva.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)