Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne mogu disati

“Ne mogu disati…”, zacvilio je siroti Floyd, pokušavajući preživjeti, dok policajac bijelac, koljenom je njegovo izmučeno lice i vrat gnječio o asfalt. Skoro su iste boje, crni asfalt i tamna boja Floydove kože. Baš zbog te tamne boje, ne asfalta, nego Floydove kože, policajac je dobio nadljudsku snagu u koljenu, da presudi i zauvijek s ovoga svijeta otjera sirotog Floyda.

Poslije životnih stranputica, umorni čovjek se borio s olujom nemilosrdnog preživljavanja. Zbog pandemije Korona virusa ostao bez posla. Po danu vozio kamion, po noći čuvao restoran. Zbog trgovcu sumnjivih Floydovih dvadeset dolara s kojima je kupio cigarete, od policije uhapšen, zgnječen od asfalt, ubijen… Dvadest dolara, kutija cigareta, smrt.

Par dana poslije, Donald Tramp, suzavcem rastjeruje mirne prosvjednike, da mu nebi smetali na putu njegove šetnje do crkve u blizini Bijele kuće . Ispred crkve, podigne Bibliju u zrak, napravi pozu za slikanje, spusti Bibliju, i vrati se u Bijelu kuću.

Božja knjiga u ruci pogrešnog.

A pogrešan je svaki koji uzvisuje sebe da bi drugoga i drugačijeg ponizio.

Ne znam jeste li znali, da ovaj Floyd, moj je brat. Isti su nam nebeski roditelji, samo nas vihori života otpuhali na različite strane svijeta. Mene otpuhao na neki vjekovima uzburkani Balkan, a njega u Ameriku.

Nismo se čuli često, ali onako u noćima dugim i tamnim, rijetko zvjezdanim i sretnim , duše bi nam se pričale.
Pričao mi Floyd tada, kako već 400 godina, smatraju ih nižim ljudskim bićima , manje vrijednim i manje Bogu dragima. Pokušavao im objasniti, da ispod te tamne boje kože, sve je isto kao i kod onih koji imaju baršunastu bijelu put. Ista je crvena boja krvi, na istom je mjestu srce i isto jako kuca kod prvog poljupca s curom u životu, i kod svjetloputih i kod tamnoputih. Pričao mi tada o nepravdi prema ljudima tamne boje kože, pri školovanju i studiranju. Ali vjerovao da biće bolje. Vjerovao u tu svoju Ameriku, u razum i čovječnost policajca bijelca. Zadnjim atomima snage, zacvilio “Ne mogu disati…” Ali siroti Floyd, nije znao da postoje ljudi kojima i važno je, da ljudi boje kože poput njegove, ne mogu disati…

U noćima dugim i tamnim, rijetko zvjezdanim, pričale se tako moja duša Balkanska i duša mog brata Floyda, Afroamerikanca.

Vidi Floyd, ovdje na Balkanu, u jednoj Bosni i Hercegovini, živim ti ja. Svi smo ti u toj zemlji iste boje kože. Istina, neki su malo svjetliji pa ljeti na moru izgore na suncu, za pet minuta, a opet oni drugi, malo tamniji, mogu duže sunčati se a da ne izgore. Uglavnom, mi ovako isti, ubjeđeni smo, da skroz smo različiti. Onda smo uzeli puške i granate, i udarili jedni na druge. Muzeje i škole smo pretvorili u logore , rušili smo mostove i vjerske bogomolje neprocjenjive vrijednosti, i stalno se ubjeđivali da smo bolji od ovih drugih. Crtali smo granice i u njih naseljavali i raseljavali podobne i nepodobne. Htjeli smo zemlju samo za odabrane, proglasili je tijesnom i otjerali one za koje smatrali smo da je ne zaslužuju.

Ja mu pričala, a on bez daha me slušao. Mislio Floyd, da toliko zla i apsurda, u jednoj tako malenoj a lijepoj zemlji na brdovitom Balkanu ne može biti. A još smo svi iste boje kože…

Zadnji put smo se čuli prije devet dana. Moja i Floydova duša. Mislila mu ispričati o kineskim respiratorima, što rekli su nam da mogu “dva čovjeka odjednom”, pa na kraju ispalo da ne mogu ni jednog, niti mogu išta, ti naši respiratori.

Osam minuta sam ga čula isprekidano, kao da moli, kao da se bori za život.

Ne, ne može to biti. Sigurno niko ne želi ubiti sirotog Floyda, zbog možda falsifikovanih dvadeset dolara.

“Ne mogu disati”… zadnje što je izustio, a jedna snježno bijela golubica u tom trenutku poletjela je prema nebu. Bila je to Floydova duša. Ispod tamne boje kože, stanovala je snježno bijela nevina duša.

Na drugom kraju svijeta,u jednoj Americi, prije devet dana, ubijen je moj brat. Moj brat je imao tamnu boju kože i najčistiju nevinu snježno bijelu dušu. Naši nas nebeski roditelji nisu na ovaj svijet poslali da se ubijamo. I zato noćas, u noći dugoj i tamnoj, tražim mog tamnoputog brata Floyda među zvijezdama. Ne vidim ga, jer noć je tamna baš poput njegove boje kože.

Boli me…zgažena sam, baš kao on onog dana priljubljen uz asfalt. I …Ne mogu disati …

(Nada Zovko / Mostarski.ba)