Nada Zovko / O svemu ponešto: Ne ponižavajte mi Profesora!

Postoje ljudi, kroz koje zavoliš, čak i neke nezanimljive stvari. Zamisli kada zavoliš dosadni školski predmet, samo zato jer ga predaje izvanredna osoba. Profa, zvali smo ga Profa. Bilo mu je to ime i prezime, i s generacije na generaciju se prenosilo. Uvijek nasmijan, skromno ali besprijekorno uredno obučen, s obaveznom značkom na reveru mišije sivog sakoa. Hobi mu je bio, skupljanje značaka. Radovao se iskreno, kada bi mu neko od nas poklonio značku, od recimo firme, gdje su radili naši roditelji.

Često je kasnio na prvi sat, jer dolazio je sa periferije grada. Žurnim koracima bi ušao u učionicu uz izvinjenje jer je autobus kasnio. Pod jednom rukom mu školski dnevnik, a u drugoj tašna prepuna knjiga.

Knjige su bile njegova strast, i često je isticao da je članstvo u biblioteci i čitanje knjiga, nešto bez čega život ne bi bio lijep. Govorio je: “Znate djeco, čitanjem rastete, čak i ako se ne pomjerite s mjesta. Život bez čitanja knjiga je moguć, ali nije ispunjen. Kao da jedeš jaje bez soli. Jedeš a ukusa nema. E tako vam je i sa životom bez čitanja knjiga.”

U stvari, Profa je bio neutaživo žedan znanja. Ne postoji tema o kojoj nije znao mnogo toga ispričati. A čitanje i učenje je gasilo njegovu žeđ. Uz knjige, uvijek je iz školske zbornice nosio i stare novine, govoreći:”Za mene su nove, jer ih nisam pročitao”.

Pravedan, i prema svoj djeci isti. Prema djeci direktora i fabričkih radnika. Za nijansu bolji, prema nama koji imali smo manje. Profa je sve znao. Ne samo zato, jer je u školskom dnevniku pisalo, zanimanje roditelja, nego je to na našim licima, njegovo iskusno oko moglo iščitati.

Kod mog imena, u školskom dnevniku, pisalo je “majka domačica”, a uz ime oca, malim slovima dopisano “poginuo”.

Da, živio sam s majkom, očevom penzijom i kako je majka govorila često “crkavicom” od dječijeg nadoplatka. Otac je poginuo kada sam imao pet godina, nesretnim slučajem, od struje radeći kao elektro monter visokog napona struje.

Majka je bila ponosna, i trudila se, da nipošto ne odajem dojam, kako slabije živimo. Tako sam išao na sve školske izlete, čak i na ekskurziju na kraju godine.
Jedan od profesora što su išli s nama djecom, bio je i naš Profa. I znali smo, kada Profa ide, to će onda biti nezaboravna ekskurzija.
Đeparac mi je bio skroman, ali znao sam s parama, i napravio sam plan, koliko po danu mogu potrošiti.

Ali, kako pjeva Zabranjeno pušenje “…more je provod , more su koke..”, e za more i koke potrošio se đeparac za tri dana. I tako, zadnja večer ekskurzije, Vodice kod Šibenika, i spremanje za nas tada strašno disko na daleko poznato. Svi se spremali, osim mene. Srce mi gori od želje, ali i od tuge, jer nisam imao ni za ulaznicu, a kamoli za barem jedno piće.

Profa došao među nas, zapisuje ko će ići, i ozbiljno napominje da se ne smije niko napiti ili kasniti nazad u hotel. Kada su se razišli svi, zovnu me: Roker (tako me zvao, zbog moje tada duge kose),što ti ne ideš večeras s njima?

– Ma ne ide mi se profesore, umoran od sinoć…
– Nema umoran, moraš ići! Možda večeras kakvu djevojku upoznaš, Dalmatinke su najljepše cure… a znaš li ti da je i moja žena dalmatinka, s Korčule..
Potapša me po ramenu, izvadi par novčanica iz unutrašnjeg džepa sivog sakoa, i stavi u džep mog đins prsluka.
– Nemojte profesore, stvarno mi se ne ide, stid me da mi Vi dajete pare za disko
– Roker, ni jedne više! Vratićeš mi, jednom kad snimiš svoju ploču, ako se nastaviš baviti muzikom. I dogovorili smo se, ne smijete se napiti ni kasniti u hotel, kako smo se dogovorili.

Bilo me je stid tada, ali u isto vrijeme, bio sam i sretan. Nekako sam tada u Profi, prepoznao oca, kojeg skoro nisam ni zapamtio. Oca koji mi je cijeli život falio, naročito večeras, kada prvi put u životu idem u disko. Neko se tu noć, u očevo ime, pobrinuo za mene. Bio je to, moj Profa dobri.

Nisam nikada snimio ploču. Nisam više ni roker. Ratni vihor me odnijeo, tamo gdje su rijetki, zbog udaljenosti se zaputili. Nisam mogao puno birati, tako da smo majka i ja već 28 godina u Australiji. Početak kao i svugdje, težak, po danu sam radio, a po noći učio. Od fabričkog radnika do oftalmologa put je bio i dug i težak. Medicina je bila životna želja moje majke, a oftalmologija, specijalizacija za koju sam se baš borio svim srcem.

U Mostar dolazim rijetko. Majka je sa mnom, put je dug, a s rođacima se čujem i vidim preko društvenih mreža. Žena mi je Australka, tako da, ta je zemlja postala moj dom. Ipak, da mi sin vidi gdje mu je otac rođen, dođemo svako dvije tri godine.

Prije dvije godine bio sam zadnji put. Mostar se dosta promijenio. Prvo je trebalo kupiti telefonsku karticu i broj, svi smo na žalost postali robovi mobitela. Rekli su mi da u centru grada, u kiosku mogu je kupiti. Kiosk, i mnogo dnevnih i sedmičnih novina izloženo na obe strane, šarenilo s naslovnica ubija. Ispred mene, dva starija čovjeka, stoje, pričaju. Prodavačica, kreštavim nervoznim glasom,reče glasno njima dvojici: “Možete li se skloniti, ne može gospodin doći na red od vas. Rekla sam vam, ne možete čitati novine, a da ne platite! Onda bi svak’ tako, ako ćete čitati, platite pa čitajte.”

Profa! Nakon trideset godina, licem u lice.
-Profa, sjećate li me se ? Ja sam Roker, iz trećeg a?
– Sjećam, sjećam… ne bi te prepoznao, ošišao si se… nisi u Mostaru jelde?

Bio je crven u licu, postiđen, ponižen… od prodavačice s kreštavim glasom, u jadnoj državi koja penzionisanom profesoru od jadne penzije ne može omogućiti ni dnevne novine da kupi. Bio sam toliko gnjevan, da najradije bih je sa svim tim novinama u glavu lupio. Ne, nema opravdanja! Mogla je Profu upozoriti, kada niko drugi ne stoji u redu, kada niko ne čuje. Na licu mu tragovi prethodnih godina, a u očima neka tuga, zbog poniženja koje nije zaslužio nikako i nikada. A naročito ne, pred bivšim učenikom.

Uzeo sam mu kućni broj telefona, mobitel kaže nema i ne treba mu, obećao ga prije polaska obavezno pozvati da se vidimo. Isti dan preko rođaka, došao do vlasnika kioska, dogovorio da svaki dan, jedne, dvoje, ili koliko god novina želi, uzimati će taj i taj gospodin, i knjige ako želi, jer sam vidio da i nešto knjiga prodaju, a ja ću to plaćati, neograničeno. To je nešto, što srcem činim.

Prije polaska vidjeli smo se čak dva puta.
– Profa, nisam snimio ploču ali tamo među kengurima me dobro plačaju, pa je red da Vam, nakon toliko godina vratim dug.
– Kakav dug? – pogledao me čudno
– Pa što se mi dali za ulaznicu i piće, disko u Vodicama, sjećate li se ?
– Ma pusti to, kakav dug, zaboravi to.

Rekao sam mu tada za novine, iznenadio se, bilo mu neprijatno, ali osjetio sam, i neizmjerno drago.
– Profa, život bez čitanja je moguć, ali nije ispunjen… kao da jedeš jaje bez soli. Jedeš a ukusa nema. Sjećate, se Profa, tako ste nama govorili.
– Dobar si Roker, ništa nisi zaboravio.
Nasmijao se, i bilo mu drago. I meni isto. Osjećao sam se tada, kao one večeri u Vodicama, da imam oca, kojem je stalo do mene. Odlučio sam tada, da za njega ću, kao da otac mi je, učiniti sve što mogu.

I zato, svima koji naume, glasno ću reći: Ne ponižavajte mi Profesora!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)