Nada Zovko / O svemu ponešto: Nismo u istim strankama, ali ipak…

Rekao si, da požurim što prije kući, dok još smokava ima, dok nisu prezrele i skroz raspukle, kada ni ptice neće im se radovati više. Još si mi rekao, da ne bojim se kineskog virusa, jer napravio si tako dobar domaći sok od zove, koji bolesti neda ni blizu. Onda si spomenuo, najbolju tepsiju u Gorancima, i tikvaru ispod sača s puno bibera negdje u Željuši.

Još si mi nešto pokušao reći, ali,
“Bolje je u živo, nije to priča preko telefona, nikad se ne zna ko sluša…”, govorio si.

Znala sam da nešto je važno. I odahnula, jer moj si prijatelj, godinama već, oženjen i udvarati mi se nećeš. Stani, da se sjetim, kada si mi se zadnji put udvarao?

Plitvička jezera, kraj osmog razreda, ekskurzija, drvene kućice što zvale su se čini mi se, po narodnim herojima. Prošvercovana boca Pelinkovca, naša prva pijanstva, i prvo:”Sviđaš mi se… hoćeš li se skontati sa mnom ?”
Namršteni nastavnici i smanjeno vladanje, učinili su da se već narednog dana, svi odljubimo jedni od drugih, pa i ti od mene.

Ipak, nekako smo ostali blizu jedno drugome, kroz sve ove godine. Uvijek smo imali jedno drugom šta reći, kada sretnemo se i poslije dugo vremena. Ako ni o čemu drugom, pričali smo o mladosti kada zelene gundelje ljeti znao bi baciti mi u kosu, i smijati se pri tom glasno dok vrištala sam i trčala kroz Veliki park, tresući glavom, da ih se oslobodim. Ponekad bi bio i fin, uhvatio svjetlaca i stavio mi ga na čelo, jer bilo bi baš fora, kada svijetli mi čelo u mraku, a svi gledaju.

Bio si tu kroz dane mog mučnog razvoda braka, i bila sam tu, kada kćerka ti je završila na operaciji od , sada već izliječene teške bolesti.

Jednostavno , moja si druga polovina duše. I da te nema, bila bih okrnjena, kao stara krigla iz koje kao djeca pili smo vodu.

Nećemo se ni grliti, ni ljubiti ove godine. Mi se ionako nikada poslije rata, nismo mogli dogovoriti koliko puta da se poljubimo. Hoćemo li dva puta kao naši, ili tri puta kao njihovi, ili ni jednom jer nije po vjeri da tuđu ženu ljubiš? Vidiš, ono što mi nismo uspjeli riješiti, bez problema presudio je kineski šišmiš sa grane ili iz laboratorija, đavo će ga znati, i rekao “Nema ljubljenja nikako, i odmaknite metar ipo jedno od drugog !”
Jesi li primjetio da sve što ne možemo u našoj zemlji riješiti mi, riješe nam neki drugi ljudi u Dejtonu, ili šišmiši u Kini.

Dakle, bez ljubljenja i s metar ipo, ali ipak dovoljno blizu, da jasno te čujem, uz dužu s mlijekom, progovori: “Jesi li se registrirala?“

“Misliš jesam li rezervirala, u Željuši pleh pite i u Gorancima tepsiju za tad i toliko osoba? Ma daj molim te, odakle tebe s politikom, kakvo je to pitanje?“

“E o tome sam ti govorio, nisam htio preko telefona, ušao sam u politiku. Ako se ti ne baviš politikom, bavit će se politika tobom. Naš narod je uvijek bio ugnjetavan. Tako i u zadnjem ratu. Jednostavno moram uraditi nešto za svoj narod.”

Nizao je riječi, kao preko volje naučenu pjesmicu iz Bukvara, samo da dobije peticu, i zadivi učiteljicu. Glas mu odlučan, a pogled prazan. U ovom trenutku, dozvolila bih mu, da stavi mi stotinu velikih zelenih gundelja u kosu, nebih vrištala ni bojala se ni blizu, kako bojim se sada njega, dok priča mi o svom narodu, ugnjetavanom od nekih drugih naroda.

Pretanka je nit, koja razdvaja ljubav prema svojima, od ne mržnje prema nekim drugima. Samo od Boga odabrani, i oni kroz život mudri, ljubav ne grade, na temeljima mržnje prema drugačijima od sebe.

“Vjeruješ li u to što pričaš?” upitah ga.
“Vjerujem!“ odgovori glasno i odlučno.
“A zar ti je dosta pola Grada… i znaš li ti da ovaj Grad naš, kao čovjek je živ, a ti ga režeš na pola. Pa dijeliš mu jednu ruku vama, a drugu njima…nogu jednu vama, a drugu njima. A pitaš li, boli li ga…”

“Podijeljen je odavno. Više smo se i navikli ovako. Na stranu što se mi ljudi između sebe družimo, ali, nikad više onakvog Mostara. Kažem ti, navikli smo više na to .”

“Ima nas, koji bi da se odviknemo od navike podijeljenosti. Ima nas, koji ne režemo na pola ni ljude, ni Gradove. I da te pitam nešto… kako ćemo dalje ti i ja, prijateljstvo naše? Jer nismo u istim strankama?“ upitah ga.

“Nismo u istim strankama, ali smo na istim stranama. Poštenje, ljudskost, prijateljstvo. Ja ljude ne gledam kroz stranke. “ reče nekako pomirljivo.

Više nismo pričali o politici. Pričali smo o oboljelim i umrlim od Korona virusa. Pričali smo, tek onako, da nešto se priča, i dogovorili se, da vidimo se opet, za koji dan.

Rekli su mi za njega, da prodao se “njima” , jer obećali ga zaposliti u državnu firmu, kada pobjede na lokalnim izborima. Neki su rekli, da se promijenio, i da ne pamte ga takvog. Dobio je neke nove “partijske” istomišljenike , a one stare prijatelje polako je počeo gubiti. Počeo je pričati, kao pokvarena izlizana gramofonska ploča, iste patetične priče o pomoći Gradu, kakve pričaju i svi ostali, iz nekih drugih stranaka. One za koje je mislio da im može vjerovati, puno je više pričao o svojoj pilitičkoj poziciji, nego o zabrinutosti za Grad.

Ostavio mi jučer, u pletenoj korpi, skoro do vrha punoj, zrele smokve, pred vratima stana. Ubrao ih zorom, prije sunca, dok još su hladne. Nije me htio buditi, samo ih spustio pred vrata.

Uzela sam telefon, da nazovem ga, i kažem mu Hvala. Hvala za smokve. Predomislila se. Umjesto poziva, odlučila mu napisati. Kada napisano je, moći će pročitati nekoliko puta…

“Hvala za smokve. Registrovat ću se za izbore. I glasat ću ove godine. Ali ne za tebe i tvoju stranku. Ako izgubite, neću likovati, ali ako pobjedite, neću se radovati. Ipak, iako nismo u istim strankama, ti i ja smo na istim stranama poštenja, ljudskosti i prijateljstva.”

Duša ne poznaje različite stranke. Bez nekih ljudi, okrnjena je, kao stara krigla od debelog stakla , iz koje kao djeca, pili smo vodu .

(Nada Zovko / Mostarski.ba)