Nada Zovko / O svemu ponešto: O ljubavi i Babarogama…

“Nema potrebe za tim. Nema potrebe da sutra ona upozna nekog k’o nije iste vjere, i uda se za njega. Nema potrebe za tim” – rekla je gospođa babaroga koju je neki pogrešan vjetar dopuhao u moj Grad. Rekla je, ovo za svoju kćerku, ako joj se nedaj Bože desi ljubav, s nekim vjere druge. Nema potrebe! Zbog pogrešnog vjetra, što zaustavio je ovakve koji vežu riječ ljubav uz “potrebno i nepotrebno”, selim se ne u zapadnu Evropu, već na Mars. Pišem se za kartu u jednom smijeru, oblačim skafander i idem na Mars, propovijedati kako riječ ljubav, nikako ne ide uz ovo “potrebno”. Ja inače volim vjetar. Buru najviše. Kažu da zdrava je, kad poslije jugovine, otpuše sve pred sobom. Samo… ponekad me i naljuti. Valjda joj ponestane snage, pa ono što ne valja, nanese u Grad i tu i ostavi. I onda jedan dan, shvatiš da babaroge stvarno postoje. Nisu to one babaroge s kojima su nas plašili da doći će i odvesti nas, ako ne pojedemo drobu do kraja, i ako ne istrpimo cijelu noć sirov krompir na tabanima zbog visoke temperature. Ma jok! Ove su ti puno opasnije. Nije ovih briga ni za drobu ni za obloge od sirovog krompira što skidaju visoku temperaturu. Ove se bave “potrebama” i svoje, i moje i vaše djece. Ove riječ ljubav vežu za budalu i fukaru.

I evo sada ja, budala i fukara, po aršinima babaroga, nešto bih da kažem o ljubavi!

Imao je predivne zelene oči. U njegovim očima oslikavala se Neretva i dobrota. I prikrivena tuga, zbog iznenadne smrti oca, kad bilo mu je trinaest godina. I hrabrost, da sam protiv njih sedmorice što poprijeko pogledali su me, suprotstavi im se. U očima njegovim, grlili se kandilji i Vaskrsna jutra, i Betlehemska zvijezda sjajila je iz očiju njegovih. I duša prostodušna iskrena kao otvorena slikovnica s bajkom najljepšom iščitavala se iz očiju njegovih.

I tako smo moj zelenooki i ja, osvajali Grad. I bili ljubav! Ljubav, a ne potreba! Svi zidići su nas poznavali. Na nekima smo sjedili i jeli košpice, od čitiraša sa Korza. Po nekim zidićima sam ja hodala, dok on me držao za ruku. I namjerno se spotaknula, i pala uvijek na njegovu stranu. Ono, ko fol, slučajno. I upisali se na esperanto zajedno. I planirali da s esperantom kad ga naučimo putovat ćemo svijetom i družiti se s onima koji ga isto pričaju. I izgazali jedno drugo dok plesali smo sentiš u 088 u Šantićevoj. I uvaljivali jedno drugom” korpe”, onako “radi zara”, da ne kažu da smo papci. Ali nikad duže od tri dana izdržali nismo, da ne pomirimo se. I tako smo moj zelenooki i ja, bili ljubav!

A onda je zapuhao neki pogrešan vjetar, i u naš Grad dopuhao babaroge. I babarogane. I počeli oni tada, pisati zakone za naš Grad. Nekima se svidjela knjiga tih novih pravila, o potrebama i ne potrebama, i priklonili im se. Oni drugi poput mog zelenookog i njemu sličnih, pobjegli glavom bez obzira. Mislim da već su blizu Marsa. Pobjegli da sačuvaju u sebi riječ Ljubav i Grad. I od tada ja lutam svijetom, i tražim one što pobjegli su od babaroga koje pogrešan vjetar dopuhao je u naš Grad. Ako sretnete ih, recite im da tražim ih preko dvadeset godina…

Recite im da ove babaroge puno su opasnije od onih što plašili su nas sa njima ako ne pojedemo drobu do kraja…

I recite im da po aršinima njihovim mi smo budale i fukare što u ljubav vjeruju…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)