Nada Zovko / O svemu ponešto: Od zadnjeg papka do glavnog frajera!

Zadnjih dana, samo nam on iskače iz televizora. On i onaj mali okrugli, sa stotinu pipaka iz njega, što podsjeća kažu na krunu, i zbog toga ga nazvaše Korona. Dakle, ovom drugom znamo ime, od postanka do danas, skoro pa isti je, i Korona se zove.

Ovaj prvi, što iz televizora iskače, svako malo zadnjih dana, on je iznenađenje kojem ne znamo više ime. Nekada je bio zadnji papak u gradu, a sad je postao pravi frajer. Zvaćemo ga, Papak, i pisati P velikim slovom.

Put od našeg zadnjeg Papka, do ovog sada frajera, bio je kao da čitaš stripove Alan Forda.

Njegovi politički govori, naročito u predizbornim kampanjama, podsjećaju na Grunfove legendarne citate; “Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega”, ili “Jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije.” On završi, a kravatisana gospoda partijska i tete s rumenilom k’o dvije tufne na licu, aplaudiraju. Čovječe, oni aplaudiraju glupostima što Papak izvaljuje, a mi se djeca istim takvim glupostima iz usta Grunfa junaka Alan Forda grohotom cerekali.

Polako, pošla ja s kraja, kad od Papka nekim čarobnim štapićem iz bajke, postao je pravi frajer.

Hajdemo redom, od kad krunisasmo ga u zadnjeg Papka u gradu.

Nije bio osobito lijep, a ni ružan. U stvari, ta vanjska ljepota, uvijek je u očima onog koji gleda. Cijelo školovanje od osnovne do kraja srednje, nastavnici i profesori, ispravljali ga, križali mu crvenom kemijskom zadačnice, smanjivali ocjene, opominjali da ne kaže se “Njiha” nego “Njih”.

“Ko je uzeo kredu?”- zagrmio bi profesor na njega, u prvoj klupi.

“Ne znam druže profesore, pitajte njihA “- odgovorio bi, a razred bi se grohotom smijao, “njiha-điha , govorili bi i počeli za njim rzati kao konj.

Nekada mi ga bilo žao, a onda kroz njegove postupke, prestali ga žaliti. Nije bilo problem “Njiha” pretvoriti u “Njih”, ali on je htio biti iznad pravila. Kako u pravopisu i književnom govoru, tako i u životu. Nije bio siromašan, ali nikada nije htio dati, ni dinar, za markicu, za tada gladnu djecu Etiopije. Hladnim bezemotivnim pogledom na velikom odmoru, otvorenih usta mljackao je veliki sendvič, i bez imalo savjesti gledao kako blagajnica razreda pronosi markice na kojima su veliki od gladi trbuščići djece. Svi su kupili barem po jednu markicu, svi osim Papka.
Kupovao bi najveći sendvič, ali nikada, nikoga nije pitao, hoće li neko griz. I bojao se djevojaka. Na ekskurziji, svi su plesali sentiš, stiskavac, a Papak je pio za šankom Štok, da se malo “oslobodi”.

A onda u jutro, za doručkom u hotelu , pukla bruka. Ispričala cura bez stida i dlake na jeziku, Papak se ne zna ljubiti, i još štošta ne zna, ali nećemo o detaljima…

Od tada, postao još gori, nezadovoljniji, zajedljiviji,gledao u pod kad priča s ljudima, valjda znao, da oči su ogledalo duše, pa krio svoju da je ne iščitaju drugi. Jer svašta bi se u njoj mutnog dalo pronaći. Postao nezadovoljan, svađao druge, i na taj način skretao pažnju sa svoje tamne duše.

A onda ga spasi rat!

Drž, nedaj od vojnika do zapovjednika, ratnog zločina, zamalo zatvora i odličnog advokata, ratnog profitera pa kasnije uglednog poduzetnika, političke funkcije i vanbračnog djeteta…
Sve je ovo Papak stigao i postao glavni frajer u jednom novom gradu. Grad je s istim ulicama, ali nekim novim ljudima, koji aplaudiraju i plješću kad Grunf iz Alan Forda, dok kamere ga snimaju izvaljuje; “Prvo hopni, pa reci skoč!”.

“Bravoooo! Pobjeda! Pobjeda!”- s rukama u zraku skandiraju Papkovi obožavatelji.

Čovječe, mi k’o djeca kontali da je Grunf glup, a ovi danas odrasli, ne mogu skontati da je Papak isto kao Grunf, glup.

A narod, k’o narod, najviše brigu brine, kako je Papak uspio napraviti dijete vanbračno. Klele se najbolje “sponzoruše”, u gradu, da on ništa ne može. Govorile, da je k’o jalova pčela, da prostite . Puno zuji, malo meda daje.

Srela ga, nenadano, u Jablanici, u Restoranu gdje najbolja je janjetina. Crna limuzina, vozač, tjelohranitelj i Papak, na putu prema restoranskom rezerviranom separeu.

“Kako si, godinama te nisam vidjela, još od srednje ?”- radoznalost mi nedade da ga ne zaustavim i ne upitam.

“Oprostite, ne mogu se sjetiti? Mi se znamo? “- upita Papak neuvjerljivo.

Nije se sjetio. A meni, “čojstvo” kako Crnogorac kaže, ne dade da se spuštam dalje, na njegovu nizinu.

Nego kontam kako za sebe, tako i za vas koji čitate, hajde se nekako sprijateljite s Koronom. Nekako postanite s njom raja, pa se možda i smiluje i ne napadne ni vas ni mene.
A znate zašto? Zadnjih dana, ovaj što iskače iz televizora, Papak, Grunf, Glavni frajer (riječ je o istom koji se transformira po potrebi), jedan je od “pametnih glava” u borbi s Koronom. A bude li nas on branio, Korona sigurno dobiva rat!

“Mi ništa ne obećavamo, i to ispunjavamo!”- ozbiljno zaključi Grunf i od NJIHA ogromni aplauz i pljesak dobi …

(Nada Zovko / Mostarski.ba)