Nada Zovko / O svemu ponešto: Odljuti se i tek onda putuj…

Ovo je priča o besmislu ljutnje i gnjeva, kojem dajemo smisao. A taj za nas, zamagljenim očima posmatran smisao, poslije postane besmisao, opasniji od bilo kojeg virusa na svijetu.

Ovo je priča o jednom Dini. Sasvim običnom čovjeku, kakvih na stotine sretnemo na ulici danas. Čovjeku koji otišao je na put, s kartom u jednom smjeru, a nije se odljutio skroz prije polaska…

Razveden, zgodan, poslovno uspješan bio je Dino. Iz turbulentnog braka, jedino lijepo što pamti bila je Una. Bila mu je čitav svijet, posebno jer su mu govorili, da ista je on. Imala je pomalo majčine “tvrdoglavosti”, mislio je, i bio uvjeren da proći će je to, kada prođu te njene lude mladalačke godine. Imao je fantastične planove s njom, od izbora fakulteta do odabira momka. Kada mu je Una dala na znanje, da ga voli kao oca najviše na svijetu, ali da neće on odlučivati o njenom životu, smrtno se naljutio. Izvrjeđao je, kako je ista svoja majka, i da morao se rastati, kako nebi poludio. Prestao uplaćivati alimentaciju, i semestre na fakultetu, a od tolike ljutnje, jer ga je razočarala, promijenio austrijsko životno osiguranje, na kojem je Una do tada bila nasljednica, u slučaju da mu se nešto desi, da neko drugi dobije sve, a ona ništa.

Odlučio čvrsto, ako umre, a računao je da neće tako brzo, više voli da pare propadnu, nego da njoj pripadnu. Da “njoj”, ni imenom je više nije zvao, iako on joj ga je dao kad se rodila, po rijeci mirnoj zelenoj i širokoj. Una…, od kćeri jedinice i miljenice, preko noći postade stranac u očevom srcu.

Poslije skoro dvije godine, probudilo ga uporno vibriranje mobitela. Mamuran od noćnog života, koji mu je postao zaštitni znak svakog vikenda, a često i radnih dana, otrijeznio ga kum naglo,
“Dino, upravo sam saznao umrla ti bivša žena. Umrla Unina mama”.

Zaledio se u trenutku. Nazvao odmah “nju”. I nakon više od dvije godine, u sekundi se odljutio od “nje”. I obećao sebi, da više nikada neće mu biti “ona” , nego njegova Una , dijete jedino, kćerka miljenica,i da neće joj se miješati u odluke koje donese. Samo će je voljeti. Biće samo tata svojoj kćerki. Jer sada, samo njega ima.

Bio je i na sahrani, Uninoj mami, svojoj bivšoj ženi. Držao je ispod ruke, cijelo vrijeme. Sunčane naočale mu pomogle, da suzne oči narod ne primjeti. Negdje se u sebi pokajao, ako ni zbog čega, a onda zbog ružnih osobina koje je kačio svojoj Uni, a za koje je govorio da naslijedila je od svoje majke.

Na tom grobnom mjestu, shvatio kako je život nepredvidiv i prolazan . Steglo ga nešto u srcu, zbog propuštene dvije godine Uninog života, jer je bio ljut na nju.

Poslije mu je ispričala da je upisala agronomiju, na vrijeme položila sve ispite i “očistila” drugu godinu. Sve je uspjela platiti jer je mama uzela kredit u mikrokreditnoj organizaciji, a i sama je prošlo ljeto radila kao sobarica na moru u Hrvatskoj. Mama se razboljela naglo, tumor je bio galopirajući i umrla je za mjesec i pol.

Slušao je dok su se dijelovi njega rušili iznutra. Zamišljao je svoju Unu, s crvenim rukama od vode i deterdženta , sagetu s usisivačem u ruci, premorenu od posla, smještenu u neku malenu sobicu na moru, kako radi i štedi, za sebe i majku, za ratu kredita, za fakultet, za majčine lijekove.

Da je bio imalo hrabriji, pucao bi odmah sebi u glavu, zbog spoznaje, da je protekle dvije godine, cijelu njenu teško zarađenu mjesečnu plaću, trošio za jednu noć. S nekim površnim ženama i neiskrenim prijateljima, skupim vinima i razvikanim restoranima…

A sve, jer je bio ljut na “nju”. Ljut na svoju kćerku jedinu.

Prošlost se ne može promijeniti. Ali se iz nje, mnogo može naučiti. Dino je odlučio, da požuri više i bolje nego ikada, da nadoknadi propušteno vrijeme s Unom.

Smijali se jedno drugom kada su učili jesti štapićima u japanskom restoranu u Zagrebu. Vodio je na rafting u Konjic jer joj je to odavno želja bila, kupio joj za rođendan novi IPhone, koji nije tražila da joj kupi, ali mu se silno obradovala.

Ponovo su postali tata i kćer. Počeli se upoznavati baš takvi kakvi jesu, i kao takvi još više i bezuvjetno poštovati i voljeti jedno drugo.

I kad život je ponovo dobio smisao, i počeo teći nekim mirnim morem, desio se brodolom. Santa leda, koja njihov mirni brod slomila je u stotine komada. Infarkt. Bio je taj neki što narodski ga zovu stomačni, gdje spasa nema. Dino je otišao na put, s kartom u jednom smjeru, kažu gore visoko, a Una je ostala sama. Ovaj put, baš sama…

A Dino, njen otac, odozgo s Visine više od svih visina, doziva je, razmiče oblake da bolje je vidi i da joj kaže, kako kaje se zbog one dvije godine dok nisu pričali. Dok bio je ljut. Nije očekivao , da tako će brzo na put s kartom u jednom smjeru, pa nije stigao svoje životno austrijsko osiguranje promijeniti i ponovo staviti kao prije Unu za nasljednicu ako njemu nešto bude. Zbog njegove ljutnje, opet će Una, boriti se sa životom, od crvenih umornih ruku i mizerne plaće sezonskog rada, do plaćanja podstanarskog stana od trideset kvadrata.

Da može, izmolio bi od Boga dopust, barem na dva dana, da siđe na zemlju, prepiše joj svoj stan i auto što je u ljutnji poklonio nekom drugom. Dao bi joj i one pare što je od sviju sakrio na samo njemu poznatom mjestu, sada će ih ionako ili neko drugi pronaći ili vremenom izgubit će vrijednost.

Da mu Bog da dopust, barem na samo jedan dan, požurio bi na zemlju, da je zagrli najjače i da tim zagrljajem barem malo ublaži bol praznine za godine koje nije je vidio, dok bio je ljut…

Ovo je priča o Koroni, prije svih Korona. Virus koji ubija te, tamo gore Visoko, dok gledaš kroz oblake šta napravi besmisao ljutnje. Gnjev i ljutnja, koja troši ti dane na Zemlji, a ti misliš da imaš ih beskonačno mnogo. Ti dok si tako mislio, neko Veći ti je u tom trenutku printao kartu za put, u jednom smjeru…

I zato, odljuti se prije nego kreneš na put! Bio kriv ili prav, odljuti se, i tek onda putuj. Odljuti se, da bi kroz oblake odozgo s Visoka, gledao kako cvjeta dobro što posijao si prije polaska na put. Odljuti se, kako nebi Odozgo brojao suze, što napravio si nekom, svojom ljutnjom.

Samo se odljuti, i bićeš sretan i spokojan, kako na putovanju tako i na mjestu prema kojem si krenuo…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)