Nada Zovko / O svemu ponešto: Odmoriti od svega…

Ponekad jednostavno moraš odmoriti. Udahnuti duboko, i sačekati da vidiš, šta će donijeti jutro slijedeće. Nije se teško boriti s drugima, sa samim sobom, najteže je. I vječita dilema, živjeti kako srce ti kaže, ili kako narod očekuje. Ako poslušaš narod, dobit ćeš bore od vještačkog osmijeha, i toliko rana na srcu,da niti jedan doktor pomoći ti neće. Ako poslušaš srce, narod će ti okrenuti leđa, i osim tebe i tvog srca, niko više neće htjeti da se druži sa tobom.

Poznajem jednog koji je poslušao srce. Odbacio okove očekivanja drugih, i posvađao se za sva vremena s onom „šta će narod reći“. Jednom je samo nestao iz Grada. Kažu posvađao se s roditeljima, braćom i sestrom zbog nekog jednosobnog stančića koji trebao mu je pripasti, rekao da ne treba mu ništa, i samo otišao. Izmišljali su priče, da je ostao dužan i Bogu i narodu, da spetljao se s nekom opajdarom, da u zatvoru je završio… i još svašta lošeg za njega su rekli. Najviše oni, kojima najviše je valjao, Oni s kojima sendvič, iako gladan k’o vuk, na pola je dijelio. E to zaboli najviše. Za koga ruku u vatru bi dao, takvi postaše najglasniji.

I otišao. Da odmori od sviju, i da svi odmore od njega takvoga. Radio po cijele dane, samo da ne misli, na nepravdu koju mu napraviše oni njegove krvi. Braća i jedna sestra. Uvijek živio ušuškan u sigurnost onog što obećano mu je. Mali jednosobni stančić, pripada njemu. A sve ostalo, kuća i sva zemlja, braći i sestri ako želi. Bio je taj stančić u besanim očima, gnijezdo u kojem trebao se sviti sa onom lijepom malom plavookom, što upoznao je skoro na Bulevaru.

Noći su mu bile najteže. Ne zbog bolne svake koščice, od teškog fizičkog rada, već zbog tišine u kojoj siječanja naviru sama od sebe. A san na oči, nikako da dođe.

Davno su mu rekli, još kad odlazio je „Kad ti Bog jedna vrata zatvori, negdje ti druga puno ljepša sprema se da otvori.“ Nije vjerovao. Nije živio više što mu se živjelo. Ali eto, morao je. A onda je doživio, onako nenadano,i tiho, da zavolio ga je čovjek k’o svoje dijete, jer svoje djece nije imao. Zahvalan mu bio što je vrijedno godina za njega radio, i bolje njemu nego državi, prepisao mu i kuću i zemlju, čak i auto svoje na njega stavio.

I desi se ono što desiti se mora. Vrata se ljepša puno otvorila negdje na drugom kraju svijeta, od koga i kada najmanje se nadao. Onu tugu zbog nepravde, kad uzeli su mu taj mali jednosobni stančić, zamijeni vjera, da dolazi upravo ono što mora doći. Onda kad najbolje je za nas.

Ponekad moraš jednostavno odmoriti. Od svega. Udahnuti duboko, i sačekati ona mnogo ljepša vrata, da otvore se kada i kako, najbolje za nas je…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)