Nada Zovko / O svemu ponešto: Ptica slomljenog krila

Ove ti godine nisam kupila cipele nove za rođendan. Izgubit će se tradicija, da sačuvamo blok,i mijenjamo ih za broj veće, za model šire, za đon što ne kliza se zimi kad poledi. Ostala sam zakinuta ove godine za ono tvoje „Ebem ti neću Boga, kakva im je ovo moda, za šta si pare bacila“. Pa umjesto nastavka kavge, kesu pod ruku, i put Planike, po one koje su po tvom ćeifu. I umjesto rođendanskog slavlja, nema ove godine monologa o „šimi“ cipelama što nosile su se nekad, i kožnim čizmicama što kupio si u Trstu sedamdeset i prve, i kišobrana na rasklapanje svakome od rodbine po jedan.

Ove ti godine nisam kupila cipele nove za rođendan, jer daleko sam od tebe, i nema ovdje Planike, da zametnemo se po običaju kesom, blokom i obrazom što na tlo je pao, i mijenjamo za broj manje, i za nijansu smeđe svijetlije. Ove godine, skupljam dane u kofer uspomena, pa kad dođem kući, prvo ću kupiti nove ti cipele, pa s cipelama i koferom uspomena, eto me pred našu kapiju. Kapija naša je boje trule višnje, zvono je komšija što ima zlatne ruke prekrio nekom malenom limenom strehom, da ne nalije se kad pada kiša, jer rekao si da to može biti opasno, i da nekog ko pozvoni, može struja ubiti. Na kapiji našoj, odavno je natpis „Pazi se oštar pas, iako mi nikad nismo psa imali, ali rekao si kad lopovi vide da je unutra opasan ćuko, treba stisnut neku stvar pa preskočiti zid. A kad sam ti rekla, da nam se komšije smiju, jer iz naše avlije nikada ništa zalajalo nije, rekao si „Odakle oni znaju, da ja sutra neću kupiti ćuku, ili da ga već nisam kupio, samo dobar, pa ne laje nikad“.

Ti ćeš mi otvoriti kapiju boje trule višnje, i reći ćeš, ono što si svima govorio kad sam otišla. Reći ćeš „ Znao sam ja da ti nećeš moći tamo izdržati, ne možeš ti bez Mostara.“ A ja ću te lagati da dobro sam, i da tamo daleko dobro mi je, i gledat ću u fasliđan što posadio si u veliku plastičnu teglu od majoneze, gledat ću ne zbog fasliđana, već zbog laži u pogledu, koju znam da pročitat ćeš. Reći ću ti, kako je šipak barem metar narastao od kada otišla sam, i da je to zbog toga što si ga dobro zalijevao, a onda ću se raskriviti kao malo dijete, ne zbog šipka, već zbog onog kofera uspomena što dovukla sam sa sobom zajedno sa novim cipelama ove godine za tvoj rođendan.

A zar je lijepo oca svog lagati? Zadnji put si me to pitao, kad lagala sam da neću pasti na popravni, i za laž drugu da stao mi je sat, pa zato umjesto u deset kući dolazam u jedanaest na večer iz grada.

Evo, neću te lagati. U pravu si, oca nije lijepo lagati. Samo mi žao da godine tvoje umorne, po leđima udaraju istine iz ovog mog kofera uspomena.

A šta da ti kažem… Znaš kako mi je bilo? Sjećaš li se jednom davno, kad bila je zima, i pao je onaj naš tanani snijeg što ili istopi se za sat vremena, ili poslije njega padne kiša pa napravi bljuzgavicu, i zato mi nikada do kraja ne uspijemo snješka bijelića napraviti. Sjećaš li se, kad otvorili smo prozor da uletila nam je malena ptica slomljenog krila, pala na pod ispod prozora, a ja počela plakati od tuge da ne umre. I ti i ja, i svi u kući, od sjemenki što u kljun smo joj jednu po jednu stavljali do molitvi da ozdravi, od milovanja do tepanja, od kapljice vode veličine zrna rose što davali smo joj, sve smo radili, samo da ranjeno krilo joj ozdravi, i da ptičica ponovo poleti. I bi tako, s prvim zrakama zubatog proljetnog sunca, naša ptica s ranjenim, a oporavljenim krilom, vinula se u visine.

Sada znaš, a i vidiš, kako mi je bilo… Kao i našoj malenoj ptici. Otišla sam s jednim ranjenim krilom, a tamo daleko, slomili mi i ono zdravo. A ja opet nekako poletila. Možda zbog molitvi one male ptice što mi smo joj pomogli jednom da i sama ranjena poleti. Tako ti je to u životu, uvijek budeš sačuvan od onih za koje najmanje si učinio. Nego, evo ih nove cipele, za rođendan…

Hajde probaj ih, pa da ih odemo na vrijeme zamijeniti, za broj veće s đonom što ne kliza se zimi kad poledi…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)