Nada Zovko / O svemu ponešto: Raspukle smokve kao srce Mirelino…

Zbog Korona virusa, nije htio rizikovati odlazak na more ove godine. Zvao je neke prijatelje iz Grada, a oni mu preporučili da unajmi kuću s bazenom u okolini Mostara, da tako rade svi koji dođu iz dijaspore, da može sa djecom i ženom kupati se cijeli dan na svom bazenu, a na večer u grad na večeru, sresti se s nekim od raje, zameziti, popiti koju…
Pare mu nisu problem, platiti će koliko treba, samo da ima mir, i da je uredno i čisto. Žena mu je Dankinja , i čula je na poslu kako pričaju, da u našoj zemlji sve više je zaraženih svakim danom. Pristala je uz njegovo nagovaranje, i “omekšala” kada je vidjela luksuznu vilu s bazenom, 14 km udaljenom od centra Mostara. Pristala, ali tražila, da vlasnik vile osigura, dolazak čistačice svako jutro u deset, i da se svako jutro temeljito očisti i dezinficira cijela kuća. Za neznatno veću cijenu vile, za njihov standard, pravu sitnicu, uspjeli se za manje od deset minuta dogovoriti… svako jutro u deset, žena će doći i ostati satak i po, do dva, da temeljito sve prebriše i dezinficira. Za to vrijeme, oni će ionako biti negdje na terasi u hladovini, uz jutarnju kaficu i hladnu limunadu.

A odakle njega u Danskoj ikako? I kako to, da oženio je Dankinju, kada godinama je volio samo jednu ženu. Kleo se, da nikada nebi mogao živjeti dalje od Mostara, da radije jeo bi gloginje ako zatreba, ali Neretvu, raju, štigliće i staru smokvu što otac mu je posadio u avliji, nikada ostaviti nebi mogao.

A Mirelu? Bez nje, pogotovo nebi mogao. A ona, kao i on, za Grad se vjenčala, i na vječitu vjernost Gradu se zaklela. Kako Gradu tako i njemu. Da biće njena ljubav do kraja života. On i samo On, za vijeke vijekova.

A On, otišao iza rata, kod rođaka u Dansku, da radi koji mjesec na crno, i zaradi koji dinar za njih dvoje, za kupiti stančić, ili početi negdje kuću praviti. Obećao joj, da eto ga nazad za koji mjesec, zvao je svaki dan, pričao koliko je zaradio taj dan i koliko je već uštedio, i da ona gleda ako negdje iskrsne jeftin stančić, da ga kupe. Pričali su kratko, zvao je s govornice, ali dovoljno dugo da kaže joj koliko je voli, i da jedva čeka kada će kući.

A onda su razgovori postali rjeđi, hladniji, govorio je da je umoran, ali nije spominjao kada će kući.

Jednog sasvim običnog dana, umjesto njega, u dogovoreno vrijeme, nazvao je njegov rođak. Kaže, zove u njegovo ime, On nije imao snage da joj kaže, da desila se neka druga žena, Dankinja, slučajno, neočekivano, da srce pamet ne sluša, i da je ona divna, i da treba isto nekog upozna i nastavi život dalje. Cvilila je kao zgaženo mače, kroz jecaje ponavljala “Ali obećao je… obećao je…” .

A s druge se strane začulo, tu tu, tu tu, što značilo je prekinuta veza. Što za nju značilo je, prekinut život.

Svoje je obećanje održala, ostala je vjerna Gradu i Njemu, gazeći nekako svoju pedeset i treću godinu, sama… Njemu u mislima, i nekoj u sebi zaključanoj ljubavi, koja ostala je u prošlosti. Ljubav još uvijek dovoljno jaka, da svaki put je povuče nazad, kada pokuša napraviti koračić naprijed. Radila je ljeti po kuhinjama Mostarskih restorana , a sada zbog pandemije i manjka posla, uspjela je pronaći da čisti pokoju kuću i apartman što se ljeti izdaje strancima.

Njega nikada nije srela. U Grad nije dolazio svake godine, od kada umrla su mu oba roditelja. Trudila se i da ga ne sretne. Uostalom, svako ljeto je radila po cijeli dan do kasno na večer u kuhinji restorana, tako da nije ga mogla ni sresti.

Vila je bila lijepa, Dankinja je bila zadovoljna. Najvažnije da je ona zadovoljna. Pričali su za njega, kada popije koju, razveže jezik, otvori dušu, pusti Bajaginu “Moji su drugovi rasuti po celom svetu…” , i onda počne sazivati staru raju u sitne sate, i kukati na Dansku kišu, proklinjati Dansku krunu, žaliti se na nikakav brak, na hladnoću njihovih žena, ali kako mora sve to trpiti, zbog djece, alimentacije , kredita ogromnog i zajedničke kuće…

Dankinja je bila zadovoljna i čistačicom, koja je dolazila već tri dana u dogovoreno vrijeme, koju nije vidjela, ali je bila zadovoljna njenim radom i lijepom gestom, što ostavila je na stolu u zdjeli domaćeg grožđa i raspuklih smokava. On joj je objasnio, da to je ono dobro u našim ljudima, da ta čistačica ima dovoljno smokava i grožđa u svojoj bašti, i da voli da počasti čak i njih nepoznate, nego da propadne i uvene.

Četvrto jutro, kasnili su s ritualom odlaska iz kuće u deset sati u jutro. Čekali su djecu da se spreme, vraćali se po punjače mobitela. S usisivačem u rukama, nakon toliko godina, našli se njih dvoje. On i njegova Mirela.

“E, kako si Mirela, od kad te nisam vidio“ – pošao joj pružiti ruku, ali je Dankinja kreštavim glasom, na danskom vrisnula, o Korona virusu i socijalnoj distanci.
“Dobro sam, nisam znala sa si ti u ovoj kući na odmoru”- rekla je istim onim glasom zgaženog mačeta.
“Jesam, dvije sedmice smo unajmili” – reče, i dodate da mu je drago što su se vidjeli, i da vidjet će se sigurno još, prije povratka u Dansku.

Požurio je u noviji audi, iz kojeg požurivala ga je žena i djeca, jer vruće im je na suncu u autu .

Sutra je On, namjerno kasnio, čekajući deset sati da pojavi se Mirela. A šta joj je mogao reći… Ipak, srce il’ kajanje ga prikovalo za ukrasnu kovanu kapiju vile, čekajući da ona se pojavi.

“Dobro jutro, ja sam došla da čistim” – reče punija žena, sa srdačnim osmijehom.
“Dobro jutro, izvolite, jučer je bila druga žena, Mirela… znam je iz škole “.
“Jeste, Mirela je trebala čistiti ovu kuću, ali sinoć me gazda zvao, kaže da je javila da se razbolila , tako da ću vam ja dolaziti svako jutro dok ste ovdje”.

Tu istu večer, kada zaspala su djeca i žena, sjeo je vani kraj bazena, sam. On, boca viskija , čaša s ledom i zdjela s voćem na stolu kraj njega. Raspukle smokve iz Mireline bašte, što svojom ih rukom brala. Nekada je ove iste smokve sam brao.

Zagleda se u jednu. Raspukla, crvena , kao srce Mirelino. Obećao je da će se vratiti za koji mjesec iz Danske, da je voli i da život bez nje, i nije život. Iako dobro pijan, otrijezni se u sekundi.

Prekasno!
Pogleda prema kući gdje spavali su žena i djeca. Natoči skoro do vrha, i iskapi do kraja.
Shvati, da bolje je ostati pijan, nego gledati raspukla srca onih što u kući spavaju.
Pogleda ka nebu, tražeći među zvjezdama, moleći Onog što može sve da popravi, da čuva i od svakog zla štiti, onu, koja svojom rukom ove raspukle smokve u zdjeli je ubrala …

(Nada Zovko / Mostarski.ba)