Nada Zovko / O svemu ponešto: Šadija moja suza za Siriju

A misliš li Šadija, da će neko čitati što napišem o tebi. Ako niko drugi, čitat ću ja. Došla si u moj život u ne vakat. Baš tako, u ne vakat, kad žurila sam platiti mobitel jer sutra je isključenje, kad kasnila sam na feniranje i kad ulizivala sam se obućaru kao da je kvantni fizičar, jer obućara nema baš u našem gradu, iako najradije bi ga zadavila. Rekli su mi da si iz Sirije, iz Damaska, da govoriš loše naš jezik i da si po majci vezana za našu zemlju. Ti mi objašnjavaš, da tvoj je otac sirijac studirao ovdje, da zaljubio se u djevojku odavde, u očima ti vidim sreću zbog te njihove ljubavi… a ja skrećem pogled da ne pročitaš mi u očima ono što mahaluše iz mog sokaka govorile su o onima koje “vodale su se sa arapima”.

I krivo mi je Šadija, što dovoljno dobro govoriš naš jezik, da možemo pričati o ratu i Siriji, a nemamo šta pričati, jer ko se više bavi vašim tijelima što plutaju morem Mediterana. Svi su uslikali tijelo malog Aylana, na onom pijesku, na plaži, mi obični mali ljudi pošteno se isplakali, a oni drugi veliki ušuškani u tople svilene jorgane zaspali su snovima bezdušnika.

Ti Šadija nisi došla slučajno. Došla si da podsjetiš, da nema dalekih zemalja kada smrt plač i tuga postaju dio svakog buđenja. Moram ti reći, da i nama ovdje, sve je nekada bilo daleko, a bilo je tako blizu. Ne, mi nismo zli, i nije da nas nije zanimalo, nego smo samo vjerovali, kako mi ne bi ubijali druge, tako ni drugi ne bi nas.

Istina, pričalo se o ratu, kupovali smo i neki fasunak, neke konzerve ako zapuca, iako nismo baš vjerovali da hoće, a svake smo večeri uredno bili po svim kafanama, gdje bila je muzika u živo. I svaka  tada, kad je Rom zapjeva donosila bi iste riječi : “E ova je moja! Daj, meni i daj svima!” Nikad se nije više živjelo kao da su nam dani izbrojani, a nekima su i bili posljednji. Sve je izgledalo tako daleko, a bilo je tako blizu.

I zato Šadija, tvoja Sirija je tu, u mojoj avliji… u mom srcu…

“Šadija, hoćeš li sendvič od tunjevine, ili ćeš pizu sa šunkom, u stvari nemoj sa šunkom, jer nisam sigurna koja je šunka, ipak uzmi sa tunjevinom nešto ili ovu vegetale…”-ja pričam, lupetam jer bojim se tvog pogleda i svoje nemoći, da pomognem sa nečim više, od sendviča sa tunjevinom.

“Svejedno je…svaka hrana je dobra. Pogledaj sliku,ovo je moj mladić,on je katolik kao i ti. Ostao je u Damasku, kad bude mogao doći će u Evropu i bićemo zajedno.”

“Kako katolik…zar ima tamo katolika, zar je to dozvoljeno… “-i sjetim se mog profesora Bože iz geografije, kad govorio je “Sve, što ne naučite sada, ostat ćete glupi za cijeli život.

“Kako dozvoljeno? Pa mi se volimo,to je ljubav…upoznali smo se na plesu,on je učitelj plesa. Hoćeš li biti moj gost u Siriji, kad rat završi? Ako dođeš u Damask, on će te naučiti plesati ako ne znaš“

“Hoću Šadija, doći ću, i vas dvoje naučit ćete me plesati. Reci mi, je li ti tužno ovdje, daleko od svojih, od svoje zemlje”

“Nije toliko, ipak sam sretna, vidi vi imate drveća i rijeku, i ne padaju granate, i imate šta da jedete, vi ste sretni ovdje”

A onda je otišla. Otišla je moja mala Šadija iz grada, ali iz srca nikada. I znala sam, da pronaći će ona način, da javi se meni. I javila se, iz jednog malog sela na sjeveru Njemačke.

“Šadija, upali kameru da te vidim. Kako si, kako su tvoji, kako ti je mladić?”

“Dobro sam, on je sada dobro, samo neće moći više plesati. Pala je granata, i izgubio je nogu. Kad naučim jezik i počnem raditi, poslat ću mu pare da može doći u Evropu, i tada ćemo biti zajedno”

Gasim kameru, i pišem ti, lažem te, da loš je Internet, da pukla je veza. A puklo mi srce.

O Bože!

Ples, noga, granata, Oranđina čijem si se obliku boce smijala onaj dan uz sendvič od piletine, tvoja sreća kad obećala sam da doći ću u Damask uskoro, čim rat završi, i tvoj krhki lik na sjeveru Njemačke, gdje svima smetaš, i štediš svaki euro da pošalješ njemu.

Moja Šadija, što naučila me da ljubav ne živi samo u stihovima sumanutih pjesnika…

Moja Šadija što podsjetila me da imam i da volim ovdje svako drvo i ovu rijeku…

Moja Šadija, o kojoj ako drugi neće, ja ću čitati… ona je moja, suza za Siriju.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)