Nada Zovko / O svemu ponešto: Zbog njega, ne volim više trešnje…

Staklena malena prozirna zdjela, s krupnim tamno crvenim trešnjama na stolu čajne kuhinje u mojoj firmi, zaledila me i ukopala na mjestu.

Pobijedila sam mnoge bitke posljednjih dvadeset i pet godina. Naučila norveški, opravdala poziciju šefice u svojoj firmi,navikla svoje južnjačke kosti na hladnu zimu u Oslu, uz pomoć antidepresiva prihvatila nekako njihove tamne i duge zime… I sada razbijam se, kao čašu kad oboriš s ruba stola nehotice, u stotine sitnih staklenih komadića, koje niko nikada polijepili neće.

Trešnje… Ubilo me par krupnih tamno crvenih trešanja u malenoj prozirnoj staklenoj zdjeli, na stolu, kada ugledala sam ih, na pauzi za ručak.

Suze veličine baš tih trešanja, kotrljale se u meni, padale na dušu, kao ledenice s krovova kad omekša zima. Sjela sam tupo na rub stola, drhteći kao preplašeni vrabac kad osjeti opasnost, držeći čvrsto plastičnu Tupperware posudu sa spremljenim obrokom u ruci . Nemam snage otvoriti zdjelu, a kamoli nešto pojesti. Morala sam odglumiti, da dobro mi je, jer ipak sam ja stranac i predugo sam ionako svako malo zbog PTSP -a na bolovanju.

Ne volim više trešnje. Okrećem glavu u proljeće i ljeto, kada prolazim kraj rafova s voćem, da ne ugledam ih slučajno. Zbog njega, od onog dana, ne volim više trešnje. Srećom, ovdje u Norveškoj su dobro skupe, tako da i nema ih tako često.

Malena staklena zdjela na stolu, s tamno crvenim trešnjama, vratila me u rat… u moj grad… u moju ljubav… i moju bol.

Miris mira, osjećao se u zraku. Na radiu smo uhvatili, da potpisuju neke dogovore, da se više ne puca, i da će pustiti kamione s hranom i humanitarnom pomoći. Čak su se i djeca počela pomalo igrati ispred zgrada. Proljeće i odnekle ptice, budili su neku nadu, da rat je gotov. Nas dvoje smo živjeli za toliko sanjani mir. Čekali smo samo još malo, da potpišu te naše vođe nekakve mirovne sporazume, pa da dobijemo garantno pismo od njegove sestre iz Londona. Počeli onako izmoždeni, polu gladni učiti i engleski, iz knjiga što izbjegle su ludom srećom, da budu naložene zimi kad studen pod nokte se uvuče.

“Hej Mala, otvori kapiju, ja sam” – zvao me je Mala,
a meni drago bilo što me baš tako zove.
“Odakle tebe u ova doba, gdje si bio? ”
“Bili u ribi, na Neretvi, evo ti, trešnje, ubrao malo što je bilo, u bašti nečijoj uz Neretvu.

Poslije brašna, makarona i urijetko konzerve pokoje, te dvije šake trešanja, bile su vrijednije od ne znam čega.

“Vidi, sutra idemo nas dvojica, na izlazu iz grada, ima na jednom mjestu, niko ih pobrao još nije. Malo je zavučeno, pa raja ne zna. Eto mene srećo moja sutra na večer, s punom kesom trešanja”.

“Nemoj slučajno, puca se. Nećeš glavu sad kad rat je skoro gotov, zbog trešanja izgubiti”.

“Ne puca se, ne brini, potpisali su primirje. Nije danas ni jedna granata ispaljena.”

“Hajde, zbog svojih u kuću, da ne čekaju te, vidimo se sutra. ”

Poljubio me, brzo, da ne vide komšije, ili neko od mojih. Unijela sam u kuću, bijelu izlizanu ko zna koliko puta složenu i čuvanu bijelu kesu, s dvije tri šake od kiše raspuklih trešanja u njoj. I čekala njega, moju ljubav, da dođe ponovo sutra večer, s trešnjama ili bez njih, samo da dođe, da vidim ga.

Sutra oko podne, neko je počeo galamiti na ulici ispred zgrade. Žene s djecom su potrčale da se sklone. Neko je gnjevno psovao ,govoreći ” Opet se prekršilo primirje. Opet se puca.”

Ispaljeno je nekoliko granata. Prekršeno je primirje. Poslije su se svađali, čiji su prvi počeli. Njihovi ili naši.

Od tih nekoliko granata, jedna je udarila u trešnju. Baš u tu trešnju. Bože, poslije toliko granata i stabala, zašto baš sada kada rat je gotov, kada potpisali su primirje, zašto baš ta trešnja na izlazu iz grada, gdje otišao je da ubere mi trešnje.

Prijatelj mu ostao bez noge, ali preživio. A on , moja ljubav, nesretna meta bio za mali geler granate. Mali, ali za srce da prestane mu kucati, dovoljan.

“Jadnica, momak joj poginuo, onaj dan kad pucalo se, iako potpisali su primirje. Malo je pukla, a nije joj se ni čudit’. Trebali su zajedno vani, čekali garantno od njegove sestre”… slušala sam, a ništa čula nisam.

Niko me više neće zvati Mala, i nemam više kome reći, I love you, jer engleski i snovi o budućnosti, bez njega izgubile su smisao.

Sjedila sam uz Neretvu, na Bunuru često. Molila Boga, da prekrše primirje naši ili njihovi, da zapucaju, i da budu precizni, i ne promaše mi srce.
Moji se prepali, da ću družeći se jedino s Neretvom, u njoj i završiti. I poslali me nekako, jedva, tetki u Norvešku.

A Norveška, svojom hladnom zimom i tamom, taman se uklopila s mojom dušom, zaleđenom i mračnom.

Sve ove godine, živim sama. U stvari, živim ja, i sjećanje na nas. Na komodi je malena princeza od školjki što kupio mi u Zaostrogu, kad bili smo s rajom na moru. Volio je Tomu Zdravkovića, i baš tada u Zaostrogu, pod zvjezdanim nebom u noći pjevao mi: “Ispod palme na obali mora, rastaju se dvoje sa suzama, ona plače on je nježno ljubi, za njih dvoje više sreće nema.”

Ponekad pjesmom sebi predodrediš sudbinu.
Zbog njega, ne volim više trešnje.
Bojim ih se i pogledati. Jer trešnje su nekada bile slatke, raspukle, u bijeloj zgužvanoj izlizanoj kesi, njegovom rukom ubrane za mene…

Od tada, od kada ga nema, niko me više ne zove Mala…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)