Pogođen u mojim prsima, Stari most uvijek drukčije lijep
Stari most u Mostaru je bio lijep uvijek na drugačiji način. Ako bih u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga gledam, čak s istog mjesta, uvijek je bio nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i sada titra nježan pred mojim očima i zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo njegovih fotografija, nekoliko puta sam ga crtao, pa sam ga i tako pamtio, bezbroj puta sam vidio platna različitih slikara s motivom Starog mosta u Mostaru, ali začudo i protiv moje volje najjasnije vidim kako se pogođen granatama survava u vode Neretve.
To je strašna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjećanje, ranjavanje sjećanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogođen u mojim prsima, ako je tu duša, onda u mojoj duši se survavao i pao u Neretvu. Ali da sam njegovo rušenje doživio kao najdublju, posvemašnju uvredu to mi je odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada.
Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uočiti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, bio uvijek na drugačiji način živ i čudesno lijep, neodoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguće je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu, koji su ga makar samo jednom vidjeli. Ali šta je to srušeno i ubijeno njegovim rušenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Šta to zapravo znači? A uvreda, može li se ona sprati? Hoće li ta bolna uvreda, iščeznuti vremenom. Kako su se oni koji su ga srušili tome mogli radovati?
