Nekadašnji napadač Veleža Nikola Jokišić iz Portugala: O Mostaru, Veležu i reprezentaciji

Mijenjao bi ulice. Nazive ulica bi mijenjao. Istima bi davao druga imena… Bori se, u šestoj je deceniji života, jedva živ ostao, a sanja i svoj oproštaj na čuvenom Veležovom “februarskom” turniru… Sve što je prošlo. I što je nemoguće. Ili nije…

U Mostaru se svake godine dijele svakojake nagrade, niko ga se ne sjeti, a on pati za Mostarom. I za Veležom. Nikoga ne mrzi, a voli Mostar i Velež jednako kao kćer Ninu, sina Leona, suprugu Patriciu Aleksandru, pišu Sportske.ba

Žal za reprezentacijom
“Prošlo je 32 godine od kada sam kup Švedske osvojio sa Norcepingom… Gledam juče kako me zove komentator “LILE BOSNISKE KILE…”, u prevodu “MALI BOSANSKI DJEČAK”…

Suze su mi potekle. Ja se nisam ni tada odricao Bosne i Hercegovine. I tada sam govorio da mi je Bosna i Hercegovina otadžbina. Najžalije mi je što me nikad nije Bosna i Hercegovina pozvala da igram za reprezentaciju”- sa sjetom, ali i ponosom što i nakon svih ovih godina u njegovom srcu ima ljubavi za domovinom, priča Nikola Jokišić.

Joka. Tako ga svi znaju i pamte Mostarci i Veležovci.

Brzonogi nekadašnji napadač Veleža. S porodicom živi u Portugalu. I “pati” za Mostarom. Kakvog ga pamti…

“Razmišljam često i kažem, moje je i selo Ružici u Zapadnoj Hercegovini, gdje sam detinjstvo do desete godine proveo i crkva na brdu iznad škole, a Mostar posebno, ali i Sarajevo i Banja Luka… I dolina Neretve i izvor Bune, ali i Bjelašnica i Velež planina. Mnogo mi nedostaje popiti kahvu, kavu, kafu u Mostaru i ćevape kod Haseta u Sarajevu gradu… Prošetati korzom u Banja Luci i ući u džamiju u Mostaru na Luci. U crkvi Pravoslavnoj u Bjelusinama zapaliti svijeću, pomoliti se za duše onih koji se više po ovom dunjaluku ne kreću. Koji se preseliše u svijet bolji. Mislim da voljeti i cjeniti svoju rodnu grudu je prirodno, a suprotno od toga je žalosno… U dobrom momentu treba uživati, jer će proći, a u lošem izdržati, jer će, također proći…”

Piše Nikola i šalje fotke s fudbalskim veličinama, a divi se svojim Mostarcima.

Veležovcima. Rođenima. Evo me s Mourinhom, Rui Costom i Verisimom, trenerom B ekipe Benfice su interesantne slike. A onda opet o svojima. O “februarskom” turniru.

“Tu sam dva puta bio proglašen za najboljeg mladog igrača i dva puta osvojio. Sa Semirom Tucom dva puta igrao. To je bila čast i zadovoljstvo. Mili “Toza” Hadžiabdić mi je uz “Svemira”, kako smo mi djeca Tucu zvali, bio najveća podrška, ali i kritičar. Kako to samo Toza, zna iskreno, pa neka boli ako treba. Pazio je malu raju. I Nikola je pazio druge. Sadašnjeg selektora BiH.
“Kada je Barbarez igrao za reprezentaciju imao sam osjećaj da sam i ja bio prisutan i igrao. On je stasavao uz mene i samnom u Veležu pod našim Bijelim Brijegom.

Kompletan tekst je na linku

(Mostarski.ba)