(Ne)ratna 1994. godina: Zašto hrvatski mediji lažu o pogibiji djece na ulazu u Katedralu?

Nekoliko je portala, koji dominantno prate politiku HDZ-a BiH, nedavno objavilo vijest o obilježavanju godišnjice zlokobnog ubistva 14-godišnjih djevojčica Antonije Sesar i Danijele Vidović. Ubijene su u trenutku dok su išle na časove vjeronauka, blizu mostarske katedrale. Pogibija nedužne osobe, ma kako da se to desilo i ma iz kojih razloga, u svakom normalnom biću izaziva podozrenje i osudu, a kada je riječ o ubistvu djece, pogotovo na najplemenitijem putovanju sticanja znanja i odgoja, takve osude moraju biti još veće i počinioci tog monstruoznog čina morali bi biti bez odlaganja procesuirani. Roditeljima, ma koliko god da izričemo saosjećanje i izražavamo sućuti teško je pronaći prave riječi koje bi ih smirile. Takve riječi, jednostavno ne postoje. Takva vrsta boli je vječna i ona se ni sa kime ne može podijeliti. Uvijek isto boli.

No umjesto o izražavanju stvarne brige i podrške porodicama ubijenih djevojčica nekoliko portala, koji se vole predstavljati kao zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa. u uvodu vijesti istaklo je izmišljotinu da su ubijene “s položaja takozvane Armije Republike Bosne i Hercegovine”. Neki od njih, čini se prvi izvor, kojeg su drugi bukvalno prenijeli, imaju i ozbiljne štamparske greške što dovoljno govori o profesionalnosti takvih medija i obzirnosti prilikom plasiranja vijesti ove vrste, piše Stav.

Jasno je vidljiva tendencija da iz nekih razloga takva vrsta javnog komuniciranja prvenstveno ima za cilj izraziti mržnju prema A RBiH i njenim pripadnicima. U vijestima je redovno utisnut dodatak „takozvana“, što ni u kom slučaju ne odgovara stvarnim činjenicama i pravnim aktima, odlukama Predsjedništva R BiH, itd. A RBiH nije „takozvana“ već stvarna i legitimna državna vojska, kao što ni HVO ne može biti takozvani već stvarni, ali o legitimnosti, ciljevima i rezultatima te karakteru te vojske već je sve meritorno rečeno. No nije tu osnovni problem već u činjenici da skoro desetak portala plasira vijesti bez ikakve provjere, bez ikakve potrebe da konsultira izvore, arhivske dokumente, svjedoke ili izjave nadležnih zvaničnika. Toliko su pojedinci u medijskom prostoru zaslijepljeni mržnjom prema „takozvanoj“ A RBiH da su zaboravili da je 11.11.1994. godine na širem prostoru Podveležja A RBiH izvodila opsežnu vojnu operaciju „Jesen 94“ i da su svi vojni efektivi bili usmjereni prema položajima vojsci Rs-a, da je Mostar, shodno realizaciji plana proizašlog iz odredbi Vašingtonskog sporazuma mjesecima prije bio demilitarizirana zona o čemu su posebno pažnju vodile mirovne snage UNPROFOR-a i Međunarodne zajednice.

Nadalje, u dokumentima i izvještajima UN-a u objavljenim naučnim radovima i hrvatskih i bošnjačkih istraživača ovaj događaj je opisan sasvim drugačije u odnosu na portale koje nastoje „štititi interese hrvatskog naroda u BiH“. Svi dokumenti kažu da je granata, koja je pala pred Katedralu 11.11.1994. godine, od čijih posljedica su ubijene 14-godišnje djevojčice Antonija Sesar i Danijela Vidović, a četvero djece ranjeno, ispaljena s položaja vojske Rs-a. Prof. Karlo Rotim u svojoj knjizi „Obrana Herceg-Bosne“ eksplicitno kaže da „su Srbi sa svojih položaja istočno od Mostara topnički napali istočni a potom i zapadni dio grada, da je pogođena Katedrala u kojoj se nalazilo oko 50 djece na vjeronauku, i da su tom prilikom poginule dvije djevojčice, a četvro djece teško ranjeno“. Zliha Mastalić Košuta u svojim radovima pak precizira da to nisu uradili Srbi već Vojska Rs-a.