Nesposobnost vladajuće elite i narod koji trpi: Šta je (ne)kulturna politika?

Sektor kulture u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge sektore, znatno je marginalizovan.

Budući da je kultura javno dobro (tj. doprinosi vrijednosti čitavog društva, uključujući i one koji je ne plaćaju, budući da cijelo društvo ima koristi od umjetnosti i kulture) i smatra se zasluženim dobrom, pa mnoge vlade podstiču programe za promociju veće dostupnosti kroz kulturne politike.

Međutim, kulturne politike u Bosni i Hercegovini postoje uglavnom na papiru, dok u praksi svjedočimo zatvaranju institucija kulture od državnog značaja. Trenutno je zatvorena Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, a prije nekoliko godina, istu sudbinu, doživio je Zemaljski muzej BiH.

Interesantno je da su na udaru dvije krovne institucije kulture – Zemaljski muzej koji je naš rodni list, jer svjedoči da nismo od jučer na ovim prostorima, i Nacionalna biblioteka koja je stub obrazovnog sistema. Ali to nije slučajno, jer kada se uništi rodni list i obrazovanje, uništili ste narod, i ta država više ne postoji!

Šta ne razumije bh. javnost?

Ono što bh. javnost ne razumije jeste da za uništenje jednog naroda nisu potrebe bombe i dronovi, dovoljno je uništiti najvažnije institucije kulture, a Zemaljski muzej BiH i Nacionalna biblioteka to svakako jesu.

Kulturna politika, koja je donijela ekonomski procvat vodećim silama svijeta, kod nas postoji uz negaciju (NE)kulturna politika, i zato mi i jesmo jedna od najnerazvijenijih zemalja iz koje mladi odlaze.

Važno je napomenuti da je ideja kulturne politike razvijena u UNESCO-u šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ta ideja uključuje vlade koje uspostavljaju procese, pravne klasifikacije, propise, zakonodavstvo i institucije (npr. galerije, muzeje, biblioteke, operne kuće itd.) koje promoviraju i olakšavaju kulturnu raznolikost i kreativno izražavanje kroz niz umjetničkih formi i kreativnih aktivnosti. A sve u svrhu promocije društva u cjelini.

Nevjerovatno kulturno blago

Ako odete u muzeje glavnih evropskih prijestolnica – London ili Pariz, shvatit ćete da su puni otuđenih eksponata iz Kaira ili Atine, pa i drugih dijelova svijeta, dok se Bosna i Hercegovina, iako mala zemlja, može pohvaliti da ima svoje nevjerovatno kulturno blago, prema kojem se, uglavnom ponaša maćehinski, odnosno, to čine političke upravljačke strukture.

Naravno da su bili i da postoje pojedinci koji se trude napraviti promjene. Ali, jedna strana, nažalost, u praksi još uvijek ona koja je i u ratu zapalila Nacionalnu biblioteku, opstruira razvoj kulturne politike i opstanak institucija kulture od državnog značaja. Dok oni otvoreno sprovode cilj s početka 90-tih, druga strana prebacuje odgovornost, pokazujući tako nesposobnost i apsolutnu političku nezrelost. Žrtve su, kao i u ratu, ljudi!

Faktor je pitao Mustafu Alendara, univerzitetskog profesora na disciplinama teorije medija, digitalnog marketinga i savremene reklame, stručnjaka za Komunikologiju da prokomentira stanje u BiH, odnosno, zašto kod nas ne funkcionira kulturna politika.

Nema budućnosti

– Nema budućnosti u ovoj sferi sve dok je na sceni dekonstuisanje države pa i društva. U sklopu aktivnog dekonstruisanja društva je i distorzija kulture kao jedne činjenice koja nas sve objašnjava i drži na okupu, i zbog koje smo interesantni nekom drugom.

Nečija kultura je poziv da kupimo avionsku kartu, bukiramo hotel, da šetamo tim predjelima, potrošimo novce, a kod nas taj poziv ne postoji za ljude koji bi došli da posjete BiH, jer oslanja se samo na ono izvorno, ono što se samo sačuvalo i što se samo nudi.

Kao neki vrt gdje su divne voćke, ali je on zapušten, napadan, i neće se ništa promijeniti dok se ne promijene dekonstruktivne politike. Državu su uspjeli solidno razvaliti, sad razvaljuju društvo i tu je kultura također na udaru. Kod nas ne postoji kulturna politika, više bi se to moglo zvati razbijačka politika – pojasnio je Alendar.

Problem je puno dublji

Pisac Zlatko Topčić kaže da “ne postoji neka koherentna strategija u kulturi i to nije nešto od juče, niti je vezano za ovu ili onu vlast, stranku ili, pogotovo, ličnost…”

– Nažalost, problem je puno dublji, sistemski i gotovo mentalitetski. Guranje kulture na margine moglo bi se ilustrirati primjerima za čije nabrajanje ja nemam vremena ni vi prostora… Uglavnom, manje – više dobre stvari u kulturi temeljene su na energiji izuzetnih pojedinaca kojih je, međutim, sve manje, bilo zato što odlaze, na ovaj ili onaj način, ili obeshrabreni odustaju bez argumenata kojima bi svoju misiju obnavljali među mladima. Dakako, uzrok je i ustavno ustrojstvo države, u kojoj je piramida odlučivanja izvrnuta, a kultura izmrvljena. Ali ima i puno manje uvjerljivih alibija i izgovora da stanje godinama ostaje isto, ili biva gore. – kazao je Topčić.

Važno je istaknuti kako su kultura i umjetnost važni za razvoj socijalne kohezije, pa i ekonomije. Vlada SAD-a štititi i njeguje svoju filmsku industriju, i to ne samo zbog njenog ekonomskog doprinosa nego i zato što širom svijeta prikazuje kulturu i širi uticaj SAD-a.

U praksi, kulturnu politiku, posljednjih godina, najbolje sprovodi Republika Turska i njeno Ministarstvo kulture i turizma na čelu sa ministrom Mehmetom Nuri Ersoyom, koji je pokazao da se ulaganje u kulturu isplati.

– Želimo Tursku da stavimo na značajno internacionalno mjesto, a to ćemo napraviti ulaganjem u kulturu i umjetnost – kazao je jednom prilikom Ersoy u intervjuu za Faktor, a svoje riječi potvrdio je statističkim podacima o milionskim posjetama turista iz cijelog svijeta.

(Mostarski.ba)