Pavarotti je nosio poruku mira: Mostar mu je pružio jednu od najvećih životnih radosti

Ovaj oblik otpora koji bi se nekima učinio uzaludnim, pa čak i neprimjerenim, rezultirao je planetarno poznatim projektom Miss Sarajevo, koji su u prvi plan postavili svjetski poznate ličnosti predvođene Bonom Voxom i Lucianom Pavarottijem.

Između 1992. i 2003. Luciano Pavarotti (12. 10. 1935. – 06. 09. 2007.) bio je domaćin 10 koncerata u parku “Novi Sad” u Modeni, Italija. Ukupan projekt poznat je pod imenom Pavarotti i prijatelji i prikupljao je sredstva u humanitarne svrhe. Pavarotti je uglavnom pozivao izvođače popularne muzike. Bio je to vrlo inovativan pristup koji je imao snažan odjek i omogućio je prikupljanje sredstava kojima su pomogli djecu od Afganistana do Gvatemale. Koncert Za djecu Bosne održan je 12. septembra 1995. godine i, pored Pavarottija, učestvovali su umjetnici poput U2 i Meata Loafa, a prisustvovala mu je Diana, princeza od Walesa. Bono i Edge, s domaćinom Pavarottijem, premijerno su uživo izveli pjesmu Miss Sarajevo. Prihod od ovog koncerta upotrijebljen je za izgradnju Pavarottijevog muzičkog centrau Mostaru.

Komentirajući svoje učešće, Pavarotti je rekao kako vjeruje da su djeca naš najvažniji resurs: “Za te mlade, nesretne i nevine žrtve okrutnih borbi odraslih naša je dužnost osigurati budućnost njihovih zajednica. Kao muzičari, ponosni smo što smo ovoj prekrasnoj djeci izgradili utočište mira, sreće i obrazovanje gdje se oni i buduće generacije mogu udružiti u stvaranju muzike.”

Dvije godine poslije izbora za “Miss Sarajeva” Bill Leeson i David Wilson, bivši britanski filmaši, osnivači War Childa, stupili su u kontakt s Pavarottijem. Tenor je s oduševljenjem odgovorio na njihov poziv i zahvaljujući dva koncerta Pavarotti & Friends iz 1995. i 1996. (uz srodne sadržaje) i Miss Sarajeva, pjevanoj s U2, uspio je prikupiti više od 3,5 miliona funti koje će biti iskorištene za izgradnju Muzičkog centra u Mostaru.

Mostar je izabran zato što je bio mjesto rušenja jednog od najsavršenijih arhitektonskih objekata u regiji. Time su “Bobanovi Rvati”, kako je pisao Alija Isaković neposredno poslije ovog događaja, “ovim divljačkim zahvatom amnestirali odgovarajuće četničke srpskoartiljerijske kulturološke restauratorske zahvate u Hrvatskoj… U utrci divljačke rušilačke strasti u Mostaru Rvati su pobijedili četnike”. Dan poslije otvaranja Muzičkog centra 22. 12. 1995. godine Susan Nickalls u The Independentu, u tekstu Kako je muzika izgradila most između dvije obale, između ostalog piše: “Kad sam prvi put posjetila Mostar u maju 1995. s Leesonom, Wilsonom, Brianom Enom i kompozitorom Nigelom Osborneom, profesorom muzike u Edinburghu, a sada muzičkim direktorom centra, bivša osnovna škola Luka bila je samo školjka. Jedva centimetar austrougarske fasade bio je pošteđen od snajperskih metaka; dva čvrsta mramorna stuba još su stajala, ali unutra je bilo sve srušeno. Djeca su nam pokazala podrum u kojem su se, uprkos mraku, vodi i pacovima, sklanjali mnogi u najgorim trenucima rata.”

Samo otvaranje Centra (Hrvati inicijatorima nikad nisu oprostili što se gradio na istočnoj strani grada) bilo je spektakularno. Događaj koji je i sam predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nazvao “najvećim poslijeratnim projektom obnove i najvažnijim događajem koji se u to vrijeme odvija u Bosni i Hercegovini”. Mi prenosimo zapažanja prvog direktora Centra i dugogodišnjeg aktiviste humanitarne organizacije War Child Davida Wilsona (tekst: Otvaranje Muzičkog centra “Pavarotti”, 21. 12. 1997. u Mostaru):

“Kancelarija Ivana Prskala bila je prepuna raskrvavljenih Isusa i uplakanih Marija. S obje strane ulaznih vrata stajale su hrvatske zastave sa šahovnicama. Dočekao me gradonačelnik ‘hrvatskog’ zapadnog Mostara u besprijekornom plavom odijelu. Podijeljeni grad je imao dva gradonačelnika: Prskala na zapadnoj i Safeta Oručevića na istočnoj strani. Došao sam da pozovem Prskala na otvorenje Centra ‘Pavarotti’. Bio je to značajan politički čin, Centar je mogao djelovati samo uz podršku obje zajednice u Mostaru.

Sekretarica je spustila tacnu s kafom i keksom na stolić sa strane. Na izlasku iz kancelarije stišala je pjesmu od Spice Girls. Potpuno očekivano, posluženi su nam Paprenjaci. Na omotu je pisalo: Ovaj keks predstavlja povijest Hrvatske, sjedinjujući patnje nacije – biber, sa njenim prirodnim ljepotama – medom.

 

Prskalo mi je rekao kako je uvredljivo da ga jedan Englez poziva na istočnu stranu njegovog rodnog grada. Htjedoh reći da ljudi obično ne bombarduju svoje domove, ali sam ipak odlučio da je bolje ostati diplomatičan. Odgovorio sam da ja jesam Englez, ali da imam škotsko i velško porijeklo, jevrejsko ime i kršćansko prezime, međutim, nisam niti Jevrej niti kršćanin, pa čak ni Englez u doslovnom smislu. Rekao sam mu umjesto toga da je moja bivša supruga Hrvatica, da su moja djeca poluhrvati, da sam producirao film za BBC i Hrvatsku televiziju o ratu i da sam s ovom zemljom povezan već više od četvrt vijeka.

Bio je to kratak sastanak. Odlazeći niz hodnik, čuo sam ga kako pojačava ton pjesme od Spice Girls Who do you think you are.

Sedmicu dana kasnije, iz kancelarije Safeta Oručevića su mi javili da će oba gradonačelnika doći na otvorenje, te kako će sutradan zajedno posjetiti Centar.

Proveo sam ih kroz cijelu zgradu i pozvao da sjednu u moju kancelariju. Prskalo se obratio Oručeviću: ‘Gospodin Wilson izgleda vrlo mlado za jednog pedesetpetogodišnjaka. To je zato što je oženio Hrvaticu.’

‘Ne’, uzvratio sam, ‘nego zato što sam se od Hrvatice razveo.’

Oručević se nasmijao. Prskalo je rekao da ima drugi sastanak i da mora poći. (…)

Bilo je jasno da Prskala nikada neću moći smatrati prijateljem. Već smobili na udaru kritika što smo centar nazvali Muzički centar ‘Pavarotti’, dok su Hrvati nedavno otkrili prastaru hrvatsku riječ za muziku: glazba. Uvrijedilo ih je što smo umjesto te uzeli drugu riječ koja je prepoznatljiva odPekinga do Buenos Airesa. (…) Jedna radiostanica sa zapadne strane nas je kritikovala što smo centar sagradili na muslimanskoj strani grada. Tu sam kritiku opet čuo kada me posjetio moj stari drug Darko Glavan i prokomentirao: ‘Ovdje ima previše muslimana.’ ‘Da’, odgovorio sam, ‘a u varšavskom getu je bilo previše Jevreja.’

Mostar nema snijega kao što imaju Sarajevo i srednja Bosna, ali ima kiše i surove vjetrove koji pušu s istoka prema mediteranskoj ravnici duž doline Neretve. Vremenska prognoza za dan otvorenja, 21. decembra, nije bila povoljna.

Pavarotti, Bono, Eno, Zucchero, Paddy Moloney iz benda The Chieftains, BiancaJagger i gomila italijanskih novinara su trebali sletjeti u Split čarter-letom koji je kasnio s polijetanjem iz Stansteda. Ja sam trebao dočekati Pavarottija i njegov tim iz Bologne koji su letjeli preko Jadranskog mora u Split. Tamo je britanska vojska obezbijedila dva ‘Chinook’ helikoptera koji su ih trebali prevesti dalje u Mostar.

Do posljednjeg trenutka nismo bili sigurni hoće li Pavarotti uopće pristati da leti. Nekoliko godina ranije doživio je helikoptersku nesreću u Južnoj Americi. Bio je razumljivo nervozan, ali je rekao Nicoletti da neće iznevjeriti djecu i da ga ništa neće spriječiti da otvori centar koji nosi njegovo ime. (…) Plan je bio da Pavarotti usput posjeti i školu za djecu s posebnim potrebama, ali je zbog kašnjenja djeci rečeno da se moraju popeti blatnjavom stazom na glavnu cestu, budući da je on imao vremena samo kratko da se zaustavi. Kako je kolona vozila pristizala, djeca su počela pjevati. Njegov automobil se zaustavio pa se zaustavila i pjesma. Gledali su ga kako otvara vrata i pruža ruke sa svojim dubokim i širokim osmijehom.

S dva sata zakašnjenja, Pavarotti je ušao u zgradu. Jednom rukom je pridržavao Nicolettu, a drugu je prebacio Bonu preko ramena. Pozdravio sam ga na ulazu i on me poljubio. Vidio sam mu suze u očima.Samo je prošaputao: ‘Hvala vam, hvala vam.’ Čak su se i lica političara ozarila kada je ušao praćen ovacijama. Ploču su otkrili Pavarotti, Bono i Brian Eno. (..) Pavarotti je na odlasku poručio: ‘Moja poruka je mir. Vidjeli ste strahote rata. Danas vidite mir. Budućnost je sada u rukama djece koja će uskoro odrasti. Pokušajte živjeti u miru. Zato smo danas svi tu.’

Nekoliko mjeseci kasnije, Pavarotti je Wilsonu napisao: ‘Ne pretjerujem kada kažem da je posjeta Mostaru tog dana uistinu bila jedan od najljepših trenutaka u mom životu.’

Sljedeće jutro sam proveo s Tomom Stoppardom prije nego što ću ga odvesti u Sarajevo, gdje je trebao prenoćiti pa sjesti na let za London. Šetali smo gradom. Šutio je. Nije se doimao sretnim. Stoppard mu je poslije pisao: ‘Ono čega ću se najduže sjećati je duga ravna ulica kojom smo hodali odMuzičkog centra nazad u hotel; šetali smo špalirom između ruševina uništenih granatama i mecima, pokušavajući zamisliti kako je to moralo biti. Znajući da je to nemoguće zamisliti. Neko je pokazao mjesto gdje su se tajno održavali časovi plesa tokom ratnih dejstava. Nisam se osjećao ugodno u Mostaru: ne pretrpjeti ništa a biti tako srdačno dočekan od strane ljudi koji su trpjeli mnogo i izgubili tako puno i koji su sada u ruševinama povratili toliko toga, to nije ugodno.”

Nastojanja Pavarottija da se pojavi u zapadnom Mostaru, na centralnom trgu Rondo, nisu uspjela jer su hrvatski zvaničnici odbili Wilsonov zahtjev da skinu šest velikih hrvatskih zastava. Napori da se uključe Srbi bili su također neuspješni jer lideri bosanskihSrba nisu dozvolili dolazak omladinskog hora iz Banje Luke koji je dobio poziv za učešće.

Pavarotti je ostao veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. Godine 2006. proglašen je počasnim građaninom Grada Sarajeva. Priznanje mu je trebalo biti uručeno prije njegovog oproštajnog koncerta, zakazanog za 8. april 2006. u Olimpijskoj dvorani Zetra. Do toga nikada nije došlo jer je koncert, a samim tim i uručenje priznanja, otkazan zbog tenorovog teškog zdravstvenog stanja.

“Hvala ti, Luciano!”, napisano je u jednom toplom tekstu zahvalnosti upućenom Pavarottiju.

Mirzet Hamzić

(Stav.ba)