Igman je planina u centralnoj Bosni i Hercegovini. Geološki, Igman je dio Dinarida i formirana je uglavnom od sekundarnih i tercijarnih sedimentnih stijena, uglvnom krečnjaka. Nalazi se jugozapadno od Sarajeva. Na jugu i zapadu graniči sa Bjelašnicom, na sjeveru sa Hadžićima, a na istoku sa rijekom Željeznicom.
Geološki, Igman je dio Dinarida i formirana je uglavnom od sekundarnih i tercijarnih sedimentnih stijena, uglvnom krečnjaka.
Najviši vrhovi su Crni vrh (1502 metara nadmorske visine), Guvno i Ćurino. Izgrađena je od krečnjaka i dolomita tercijerske starosti, koji su navučeni preko flišnih naslaga jursko-kredne starosti. Ima brojne škrape, vrtače, i uvale, preko kojih mjestimično dolaze morenske naslage.
Teren Igmana je bezvodan, a vode se pojavljuju u vidu snažnih vrela u podnožju Igmana kaošto je Vrelo Bosne. Rijeka Bosna, oko koje je nastala naša domovina i po kojoj je cijela zemlja dobila ime, izvire iz planine koja nosi naziv “vođe”.
Igman je područje najniže zabilježene temperature u regiji, −43°C. To je posljedica čestih toplotnih inverzija. U nekim dokumentima stoji da je ta planina nazvana po intenzivnom klimatskom fenomenu vezanom za postojanje inverzivnih smrčevih šuma.
Kroz historiju, planina Igman nikada nije bila gusto naseljena. Osim jedne prethistorijske gradine, na njemu nema drugih arheoloških ostataka naseobina iz prošlosti. Tako je ona dobila epitet tradicionalno čiste planine. Trend nenaseljenosti trajao je vijekovima. Široki plato na Igmanu oduvijek je služio ovdašnjem stanovništvu kao veliki sakupljač i rezervoar vode, nadaleko poznate po kvaliteti.
Ova planina je poznata po događajima iz Drugog svjetskog rata, posebno po Igmanskom maršu.
Početkom decembra 1941. godine u mjestu Rudo, osniva se Prva proleterska brigada – prva regularna jedinica Narodnooslobodilačke vojske.
Krajem januara 1942. godine, brigada je opkoljena na Romaniji od strane njemačkih snaga. Jedini spas bio je marš pored Sarajeva, preko Igmana prema oslobođenoj Foči.
Igmanski marš izveden je u noći sa 27. na 28. januar. Izveden je po dubokom snijegu i velikoj hladnoći od -40 stepeni C. Četrdeset boraca, promrzlih, prebačneno je u Foču na liječenje, gdje su im amputirani promrzli dijelovi tijela bez korištenja narkotičkih sredstva.
Ovaj marš postao je legenda zbog činjenice da su borci izdržali hladnoći i upjeli doći do Foče.
O ovom događaju snimljen je i isto imeni film 1983. godine pod režiserskom palicom Zdravka Šotre, a glumačku postavu sačinjavali su: Bata Živoinović, Slavko Štimac, Tihomir Arsić, Lazar Ristovski, Aleksandar Berćek, Branislav Lečić.
Nakon oslobođenju, ostao je trend njene nenaseljenosti i tajanstvenosti. Tako je bilo sve do 14. Zimskih olimpijskih igrara u Sarajevu 1984., kada su ljepote Igmana otkrivene cijelom svijetu. Uz Jahorinu i Bjelašnicu, bila je jedno od glavnih borilišta. Još uvijek dosta objekata na Igmanu datira iz tog vremena, ali većina je porušena ili devastirana tokom posljednjeg rata. Trenutno postoje planovi za novu žičaru između Igmana i dijela Ilidže – Hrasnice
Danas je Igman jedna od vodećih turističkih atrakcija u okolini grada Sarajeva. Igman je popularna destinacija za planinarenje i skijanje. Planinari su izgradili tri doma. Hrasnički stan je na zapadu, Igman na Malom polju i Javornik na granici sa Bjelašnicom. Na Igmanu – Veliko i Malo Polje, postoji do 39 km staze za nordijsko skijanje od čega je 15 km u funkciji. Postoji i 9 dječijih ski staza sa liftovima. Skijaške skakaonice, izgrađene u vrijeme Igara, nažalost, nisu u funkciji.
Značaj lokaliteta planine Igman
Uz Igman, planinu na jugozapadnom obodu Sarajeva, vezuju se dva prirodna fenomena. Na lokalitetu tako prikladnog naziva „Mrazište“ zabilježena je apsolutno najniža temperatura u široj regiji -43,5°C. Druga se posebnost odnosi na Veliko polje, zaravan s najvećom koncentracijom ozona u Evropi, izrazito čistog i ljekovitog zraka u kome svaka molekula sadrži tri atoma kisika.
Planina Igman je nenadano postala planetarno poznata u najgorem vremenu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je trajala puna 44 mjeseca, od aprila 1992. do decembra 1995. godine. Nekadašnja Jugoslovenska Narodna Armija je još u miru pod izgovorom da vrši uobičajene manevre, sa svih strana višestrukim artiljerijskim obručima opkolila Sarajevo. Glavni grad države bio je hermetički stegnut punih 1.425 dana, što je najduža opsada nekog grada koju poznaje svjetska historija. Sve to vrijeme, stanovnici Sarajeva su bili neprekidno granatirani, terorizirani artiljerijskom paljbom s okolnih brda, informativno odsječeni od svijeta s potpuno prekinutim cestovnim, željeznim, zračnim i telekomunikacijskim vezama i uglavnom izloženi svim nestašicama bez redovnog snabdijevanja vodom, strujom i plinom.
Sticajem okolnosti, jedini neokupirani pravac koji je povezivao glavni grad države sa vanjskim svijetom, ostao je Igman, kojeg su zaposjeli bosanskohercegovačke patriote, preduhitrivši u posljednji čas opaki naum srpskih snaga. Ta okolnost će se pokazati presudnom za opstanak Bosne i Hercegovine, budući da je ova planina u ratu imala dvostruko spasonosnu ulogu. Bila je bedem prema agresoru, a ujedno i kapija kroz koju su u grad prispjevali hrana, lijekovi i ostale potrepštine za život više od 300.000 ljudi u opsadi – pretežno žena i djece.
Preko Igmana je u ratu vodio jedini put kojim su se uz neophodnu dozu lične sreće desetine hiljada prognanika mahom iz Istočne Bosne domogle neke od luka spasa na evropskom zapadu, pa i dalje. Ovaj put preko Igmana početkom devedesetih godina prošlog vijeka bio je najopasnija komunikacija u Evropi, o čemu u svojoj knjizi „Završiti rat“ svjedoči i Richard Holbrooke, veteran američke diplomatije i jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma. Srpska vojska je paljbom iz protivavionskih topova, mitraljeza i snajpera, na dnevnoj bazi gađala sve što se micalo. Njene mete nisu bili samo civilni kamioni i autobusi, već nerijetko i vozila Ujedinjenih Nacija, kao i konvoji inostranih diplomatskih misija. Stoga su po padinama ove Olimpijske planine još dugo poslije rata bili vidljivi tragovi fatalnih zločina agresorske vojske.
U nastojanju da napokon slomi otpor neusporedivo oskudnije naoružanih branitelja, neprijatelj je u ljeto 1993. godine poduzeo snažnu i dugotrajnu ofanzivu na Igman, no ipak nije uspio u svojoj rušilačkoj nakani. Igman su branili i odbranili pripadnici svih bosansohercegovačkih naroda i narodnosti iz Sarajeva, Hadžića, Ilidže, Zenice, Jajca, Foče, Trnova i iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovakvoj vojsci koja je stasavala iz vrline svoga naroda, kalila se i uspinjala kroz sve uspješniji odbrambeni napor, sloboda je bila presudan motiv.
Odbrana Igmana bila je paradigma odbrane BiH u kojoj je izboren opstanak glavnog grada države i sačuvan njen hiljadugodišnji kontinuitet.
Braneći Igman, 416 mladića poginulo je u borbama, a da mnogi od njih nisu čestito ni zakoračili u život. Imena tih časnih ljudi zapisana su na nišanima, na hladnom mramoru, no oni i dalje žive u narodu, i živjet će zauvijek kao osobeni simboli onoga što je najbolje u karakteru ovdašnjeg čovjeka.
Ratna džamija Igman
“Za nepuna tri mjeseca, izgrađena je prva ratna džamija u Bosni i Hercegovini”
U trenutku kada je rušilačka orgija agresora izgledala nezaustavljiva, na Igmanu je počela gradnja jedine islamske bogomolje koja je podignuta u zlom vremenu agresije na Bosnu i Herecegovinu.
Ratnu džamiju na Igmanu gradili su borci na vlastitu inicijativu u pauzama između redovnih odbrambenih zadataka. Ovim borcima džamija je bila težište smisla i istine života.
Pripadnici islamske vjeroispovijesti unutar jedinica Armije Republike BiH koje su pokrivale igmansko ratište, iskazali su potrebu za prostorom u kojem će obavljati vjerske dužnosti.
Ratna džamija je prvi vjerski objekat izgrađen u BiH nakon početka agresije. U prilagođenim prostorima za mesdžid tokom 1992. godine na prostoru Igmana i Bjelašnice, džemat su organizirali i predvodili imami koji su bili u sastavu ratnih jedinica. Rukovodstvo Islamske zajednice je podržalo inicijativu pripadnika Armije BiH, nastalu početkom 1993. godine, da se na Igmanu izgradi ratna džamija. U napadima agresorskih jedinica tokom juna i jula 1993. godine, porušeni su i popaljeni svi objekti na Bjelašnici i Igmanu, a preživjeli su potrebu za prostorom mesdžida izrazili gradnjom džamije u slobodnom dijelu Igmana.
Otvorenje džamije je ozvaničio bivši reisulema Islamske zajednice, Mustafa Cerić, u prisustvu hfz. Ismeta Spahića, komandanta vojnih jedinica, predstavnika vlasti, stranih organizacija i brojnih pripadnika sastava koje su u to vrijeme osiguravale koridor preko Igmana za Sarajevo. Džamija je obnovljena 2000. godine, a temeljita rekonstrukcija je izvršena u periodu od 26. jula do 2. augusta pod nadzorom tadašnjeg komandanta 1. korpusa. Dodatni radovi na vanjskom uređenju harema džamije, elektrifikaciji i izgradnji abdesthane s priključenjem vodovoda, nastavljeni su i završeni 2. novembra 2000. godine.
Ratna džamija na Igmanu kao vrijednost od posebnog značaja, danas je objekat otvorenog tipa u kojem se vjernici okupljaju svakog petka, kako bi obavili džuma namaz. Česti posjetioci su planinari i turisti koji dolaze na Igman i Bjelašnicu.
https://youtu.be/L9WzQAQJi0k
(Mostarski.ba, mapio.net, furaj.ba, MINA, Fond memorijala KS)
