Predstavnici Bošnjaka u entitetu Republika Srpska uputili su pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija i generalnom sekretaru UN-a povodom ugrožavanja prava Bošnjaka u ovom entitetu i sistemskog kršenja obaveza iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Pismo potpisuju: potpredsjednik entiteta Republika Srpska Ćamil Duraković, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Edin Ramić, narodni poslanici iz reda bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini Republike Srpske Ramiz Salkić, Amir Hurtić i Mirsad Duratović, te delegati iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske Armin Hamzić, Smail Mešić, Alija Tabaković, Adil Osmanović i Dževad Mahmutović.
Pismo je dostavljeno Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine radi prosljeđivanja Stalnom predstavništvu Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama u New Yorku. Pismo se dostavlja uoči polugodišnje rasprave Vijeća sigurnosti UN-a o stanju u Bosni i Hercegovini, zakazane za 12. maja 2026. godine.
U komunikaciji se ukazuje na sistemska i tekuća kršenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustava Bosne i Hercegovine, relevantnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza u oblasti ljudskih prava. Potpisnici posebno ukazuju na nepriznavanje bosanskog jezika kao ravnopravnog službenog jezika, diskriminatorne elemente u nastavnim planovima i programima, odsustvo odgovarajućih budžetskih izdvajanja za bošnjačku zajednicu, diskriminatorne prakse zapošljavanja u javnoj upravi, strukturnu nezastupljenost Bošnjaka u policijskim strukturama, kao i na glorifikaciju osoba pravosnažno osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine pred MKSJ-om i IRMCT-om, uz negiranje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u Srebrenici.
“Trideset godina nakon Dejtona, Bošnjaci u entitetu Republika Srpska i dalje se suočavaju sa strukturnom neravnopravnošću u jeziku, obrazovanju, zapošljavanju i javnom životu. Ovo nije politička izjava, nego dokumentirani prikaz kršenja obaveza koje su prihvaćene potpisivanjem mirovnog sporazuma. Obraćamo se Vijeću sigurnosti jer je riječ o tijelu koje ima posebnu odgovornost za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, uključujući i praćenje provedbe mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Ljudska prava Bošnjaka u Republici Srpskoj su ozbiljno ugrožena, a sistemska neprovedba Aneksa 7 ostaje jedno od ključnih pitanja mira, povratka i jednakopravnosti”, naveli su potpisnici pisma.
Pozvali su Vijeće sigurnosti UN-a da pozove visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta da, u okviru mandata iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma i Bonskih ovlasti, poduzme mjere kojima bi se osigurala stvarna ustavna ravnopravnost konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj, otklonili diskriminatorni propisi i prakse u oblastima obrazovanja, policije i javne uprave, uvele afirmativne mjere zapošljavanja i inkluzivna budžetska politika, te uklonile odluke i odredbe koje su suprotne presudama međunarodnih sudova.
Naglasili su da su navedene mjere neophodni preduvjeti za stvarnu provedbu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji, i više od trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ostaje suštinski neproveden u Republici Srpskoj.
Sadržaj pisma
U sadržaju pisma potpisnici traže od Vijeća sigurnosti UN-a da pozove visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta da donese odluku kojom se potvrđuje puna ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju Republike Srpske, u skladu s odlukama Ustavnog suda BiH te da nametne izmjene Ustava Republike Srpske i bilo kakvog državnog zakonodavstva koje i dalje tretira Bošnjake i Hrvate kao manje od konstitutivnih naroda unutar entitetskih institucija, uključujući odredbe koje se tiču službenih jezika, zastupljenosti u institucijama i pristupa javnom zapošljavanju.
“Sud je utvrdio da su ustavi i zakoni entiteta koji tretiraju konstitutivne narode kao manjine unutar teritorije entiteta ili ograničavaju njihova prava na političko učešće, zapošljavanje u javnim institucijama i upotrebu jezika, nespojivi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga je Republika Srpska bila dužna da izmijeni svoj Ustav i relevantno zakonodavstvo u skladu s tim. Ove obaveze su naknadno ojačane ustavnim amandmanima koje je nametnuo visoki predstavnik”, navodi se u pismu.
Ističu da su Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj izloženi sistematskoj diskriminaciji na etničkoj i vjerskoj osnovi od strane entitetskih vlasti, što, kako navode, predstavlja kršenje temeljnih standarda protiv diskriminacije utvrđenih međunarodnim pravom o ljudskim pravima.
“Iako Bošnjaci i Hrvati zajedno čine više od 16 posto stanovništva Republike Srpske, njihova zastupljenost u entitetskoj upravi, policiji i obrazovnom sistemu znatno je manja od te proporcije. Ova razlika potkopava njihovo pravo na proporcionalno učešće u javnom životu, što je zagarantovano i državnim i entitetskim ustavima”, ističe se i dodaje da su Bošnjaci i Hrvati gotovo u potpunosti isključeni sa pozicija unutar entitetske uprave.
U pismu se naglašava da obaveza saradnje s MKSJ-om i MRMCT-om, kao i provođenja njihovih presuda, obavezuje Bosnu i Hercegovinu i njene entitete u skladu s relevantnim rezolucijama i Općim mirovnim sporazumom za Bosnu i Hercegovinu.
Obrazovni sistem u RS-u
U pismu se spominje i obrazovni sistem u Republici Srpskoj i naglašava da je strukturiran i administriran na način koji ne zadovoljava obrazovna prava bošnjačke i druge djece iz manjinskih grupa.
“Nastavni plan i program, kako ga je propisalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS, a koji provodi Pedagoški zavod Republike Srpske, sadrži sadržaj koji se odnosi na historiju, nastavu jezika, kulturni identitet i nacionalne narative koji marginaliziraju ili isključuju perspektivu, naslijeđe i identitet Bošnjaka i drugih manjinskih zajednica. Nastava se ne održava na bosanskom jeziku u školama koje se finansiraju iz javnog budžeta, što je suprotno pravima bošnjačke djece. Udžbenici i nastavni planovi i programi koje je odobrio Pedagoški zavod RS uključuju sadržaj koji nije u skladu s obavezujućim činjeničnim odlukama MKSJ-a, uključujući genocid u Srebrenici”, ističe se u pismu.
Dodaje se da sve škole i druge javno finansirane obrazovne institucije u Republici Srpskoj, bez izuzetka, nose nazive koji potiču isključivo iz srpske kulturne i historijske tradicije te da nijedna od tih institucija ne nosi ime koje bi odražavalo bošnjačku ili hrvatsku kulturnu i historijsku baštinu.
Potpisnici u pismu navode da RS ne osigurava javna sredstva za zaštitu, promociju i podršku kulturnom, jezičkom i obrazovnom životu Bošnjaka i drugih nevećinskih zajednica u obimu koji je proporcionalan i u skladu s ustavnim obavezama entiteta.
Naglašava se diskriminatorna praksa zapošljavanja u javnoj upravi te da se Bošnjaci i drugi građani RS-a, koji ne pripadaju većini, suočavaju sa sistemskom nedovoljnom zastupljenošću i diskriminatornim praksama zapošljavanja u javnim institucijama, uključujući ministarstva, javna preduzeća, pravosuđe, tužilaštvo i lokalnu upravu.
“Bošnjaci i Hrvati zajedno čine preko 16 posto stanovništva Republike Srpske. U ustavnom okviru i obavezujućim odlukama Ustavnog suda BiH, oni bi trebali imati proporcionalan udio pozicija u entitetskoj upravi, policiji i obrazovnom sistemu. Dostupni podaci ukazuju na to da su Bošnjaci i Hrvati gotovo u potpunosti uklonjeni sa pozicija u entitetskoj javnoj upravi, u obrascu koji se ne može pripisati slučajnim faktorima i odražava strukturalnu i održivu praksu isključenja”, navodi se u pismu.
Veličanje osuđenih ratnih zločinaca
U pismu je fokus stavljen i na veličanje osuđenih ratnih zločinaca i i nepoštivanje presuda MKSJ-a.
“Vlasti Republike Srpske provode kontinuirani i sistematski obrazac ponašanja koji veliča pojedince osuđene za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine od strane MKSJ-a i MZOS-a, te negira, umanjuje ili proturječi obavezujućim činjeničnim i pravnim odlukama tih sudova i MSP-a. Ovo ponašanje obuhvata: javno obilježavanje, imenovanje javnih institucija, podizanje statua i spomenika, te izdavanje službenih priznanja u čast osoba koje su MKSJ osudio za zločine, uključujući genocid, zločine protiv čovječnosti i teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Zvanično poricanje genocida u Srebrenici od strane zvaničnika vlade RS-a, uključujući predsjednika Republike Srpske, što je u suprotnosti sa obavezujućim činjeničnim utvrđenjima koje je donio MKSJ”, navodi se.
Osvrnuli su se i na Aneks 7 GFAP-a (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) koji utvrđuje obavezujuće obaveze za sve strane, uključujući entitete, da osiguraju pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate svojim domovima, da im se vrati imovina kojih su lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine, i da prime pravednu naknadu kada vraćanje imovine nije moguće.
“Više od 30 godina od potpisivanja GFAP-a, Aneks 7 ostaje u velikoj mjeri neproveden u Republici Srpskoj. Potpisnici napominju da neprovođenje Aneksa 7 nije slučajno, već strukturalno: ono je proizvod upornih politika na nivou entiteta, zakonodavnih izbora i administrativnih praksi koje imaju kumulativni efekat obeshrabrivanja, frustriranja ili preokretanja povratka raseljenih bošnjačkih osoba na teritoriju RS. Trajan i održiv povratak, što je cilj Aneksa 7, ne može postići bez: nediskriminirajućeg pristupa javnom zapošljavanju za povratnike; pristupa obrazovanju na maternjem jeziku za djecu povratnika; ravnopravnog učešća u javnim institucijama, uključujući policiju; javnog okruženja oslobođenog veličanja onih koji su odgovorni za etničko čišćenje Bošnjaka s teritorije RS, te pravnih i ustavnih okvira koji daju puni učinak jednakom statusu Bošnjaka kao konstitutivnog naroda na cijeloj teritoriji RS.”, ističe se.
(Mostarski.ba)
