Prešućena humanost Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu

Piše Ahmet Kurt

Svake godine se treba podsjećati.

U rano jutro, 31. oktobra 1943. godine, prije dolaska treće ratne zime, sa Alipašinog Mosta krenuo je, u organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva Merhamet, put Hercegovine voz spasa za skoro hiljadu djece iz jugoistočne Bosne, čije su očeve i mnoge majke tokom 1941, 1942. i 1943. godine, pobili četnici, a njihova sela opljačkali i spalili. To nije bio prvi Merhametov i Ulema medžlisa voz spasa. Godinu dana ranije, krajem augusta 1942. godine, u Jelah je prebačena grupa od 430 djece, starosti od jedne do dvanaest godina. Bila su to djeca pretežno iz fočanskog kraja, koja su smještena u Tešnju. Prvobitno je bilo predviđeno 300 djece, ali su Tešanjci tražili da udome u svoje familije još 130 malih muhadžira.

Svi oni koji su danas, kao i ja, nalaze u ozbiljnim godinama sjećaju se kako su morali učiti napamet odlomke Gorskog vijenca i drugih pjesama i poema. Jedna od tih je i Stojanka majka Knežopoljka koju je 1942. godine za jedan dan i noć napisao Skender Kulenović, inspirisan ustaškim zločina nad srpskim stanovnicima Kozare. U osnovnoj školi analizirali smo tu poemu i bili ganuti patnjama nedužnih ljudi i majke koja je izgubila svoja tri sina – Srđana, Mrđana i Mlađena.

Tih 1950-ih i 1960-ih nismo imali pojma da su tokom Drugog svjetskog rata bošnjačka djeca istočne Bosne bila izložena još krvavijim i većim pogromima. Pa zašto Skender Kulenović nije napisao poemu, naprimjer, o Hatemi, majci Rogatičkoj kako kroz snijeg sa dva djeteta u naručju i troje pored sebe bježi ispred četničkih koljača? Pa da Skender opiše kako Hatema doziva svoje petero djece – Edhema, Arifa, Hasibu, Rifeta i Safeta.

Vođen autocenzurom naravno da pjesnik nije napisao jednu takvu poemu! Znao je on dobro zašto! Razlozi tog debelog vela šutnje prebačenog preko ovih događaja svakako leže u tome da novoj komunističkoj vlasti nije bilo u interesu ulaziti u konflikt sa srpskim kadrovima koji su činili okosnicu režima, a mnogi od njih su bili četnički podrinjski koljači prije nego su se presvukli u partizane i u novoj državi postali vlast. S druge strane, interes vlasti je bio da se Bošnjake, najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, drži pod kontrolom i ne ističe se njegova organiziranost i briga za svoje sunarodnike koja je pokazana u ratnom vihoru Drugog svjetskog rata.

Pregledao svu sačuvanu arhivu Merhameta, koja se nalazi u Historijskom arhivu Sarajeva i bio sam zapanjen urednošću u vođenju dokumentacije o muhadžirima i zastrašujućim brojem izbjeglica o kojima su morali vodili računa. Pogledajte na slici samo dio tog broja muhadžira iz nekoliko opština prve godine Drugog svjetskog rata.

(Mostarski.ba)