Razija Maksumić: Ne daj Bože zaboraviiti

Ne daj Bože zaboraviti – ove riječi bi govorili naši stariji kad bi im neko od bliskih članova porodice, pogotovo mlađi, preselio na drugi svijet! Zaboraviti ga – značilo bi da ih je pretegla veća nevolja od odlaska drage osobe!
Sadašnje stanje, stanje pandemije, dovelo je do ograničenje i reduciranja naših zajedničkih obilježavanja historijski važnih datuma i sjećanja na naše najveće žrtave i žrtve genocida u Srebrenici!

Ne daj Boža zaboraviti ih!
Zaboraviti te žrtve, pogotovo žrtve Srebrenice, u našim sadašnjim okolnostima, značilo bi da nas je zadesila veća nevolja od one iz jula devedeset pete i svih tih ratnih godina!
I zato pišem, a prije svega molim Allaha, dželle šanuhu, da ne zaboravim i da nam se nikad ne desi da zaboravimo Srebrenicu!
“Srebrenica je sine, da odeš u Potočare, šutiš, gledaš bjelinu i pustiš da ti tišina objasni lekciju iz historije, o kojoj svi bučno pričaju, ali nikad je ne shvatiš dok je ne osjetiš….”
Aktuelno stanje u svijetu nas podstiče da razmišljamo na više načina i djelujemo u više smjerova!
Nisam iz Srebrenice i ne posjećujem Potočare, iz opravdanih razloga!
A šta bi značila još jedna posjeta među hiljade, stotine hiljada onih koji su ih posjetili i još uvijek posjećuju!
Šta bi značila još jedno suosjećanje naspram tolike žrtve, žrtve teške osam hiljada i tri stotine sedamdeset dva … – ljudska života!
Kada bi se napisala samo njihova imana – bila bi pogolema knjiga, a svako ime imalo je svoju sudbinu, svoju knjigu!
I šta znači još jedan dan žalosti naspram bola dugog dvadeset pet vrelih ljeta!?
Srebrenička bol i jecaji već dvadeset pet godina odjekuju svijetom; od mašrika do magriba – pa teško onima koje ta njena suza stigne, kakva će tek biti njihova muka – ne daj Bože te muke i takvog stanja nijednom normalnom ljudskom biću i duši!
“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga!”( Ali Imran,169)
Srebreničke žrtve su šehidi- svjedoci na Božijem putu, njihova krv će svjedočiti njihov put i status, ali će svjedočili i protiv onih koji su ih ni krive ni dužne poubijali!
Oni će postići pravdu i ono što im je obećano kod Allaha Plemenitog!
A šta će dobiti ovaj svijet!?
Hoće li dokučiti pokajanje i postići oprost, hoće li izvući dovoljno pouke – da se više nikome i nikada ne ponovi Srebrenica!
Za srebreničke žrtve je kasno, što se tiče dunjalučkih mogućnosti, ali za Srebrenicu još nije! Ona treba našu podršku, za normalan život i suživot! Da u miru žive oni koji su ju izabrali za svoje mjesto življenja i da “u miru počivaju” kosti onih koji su tu okončali svoje živote – bar to možemo i dužni smo!
Svi naši “pohodi” sadašnji i budući trebali bi ići u tom smjeru!
Svi mi koji nisamo iz Srebrenice, dobronamjerni stanovnici ove planete, pohodili, ili ne pohodili Srebrenicu – trebamo pomoći i podržati i njihov put! Put ostvarivanja pravde, mira, dostojanstva, svih proklamovanih ljudskih vrijednosti – vjerničkih svetosti!
Iako lično nisam pohodila srebreničke puteve spasa, putevi svih mojih pobjeda tamo silaze!
Ne zaboravljam Srebrenicu ni ovog jula!
Poranit ću, in ša Allah, kao i svakog jedanaestog “da spustim zastavu na pola koplja” i da u tišini svog doma odšutim sjećanje!
Da preslušam lekciju iz historije i pogledom obiđem “poljanu” bijelih nišana!
Da osluhnem sve te korake koji ti izdaleka dolazi i da čujem riječi utjehe koje ti donese sa licima različitih boja, a u kojima se odražava jedna, srebrenička bol!
I kad svi ispričaju svoju priču, ostat cu da čujem tvoju!
Pohodit ću te u svojim mislima i svojim snovima, pohodit cu te svojim riječima i svojim dovama!
– Molimo Te, Bože,
Da tuga bude nada,
Da osveta bude pravda,
Da majčina suza bude molitva,
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

(Razija Maksumić)