Razija Maksumić: Nepokretnost tijela aktivirala je moj duh, po onoj “što te ne ubije, to te ojača”

Razija Maksumić se mostarskoj publici predstavila ovog ljeta u Centru za kulturu knjigom Tragovi kroz koju je predstavila svoj životni put. Izdavač knjige je Narodna biblioteka Mostar.

U povodu oktobra – mjeseca knjige razgovarali smo s Razijom o njenoj ljubavi prema pisanoj riječi i njenoj knjizi.

Razgovarao: Sanadin Voloder

Ko je Razija Maksumić?

Rođena sam u Podveležju 27. februara 1970. godine. Zbog razvoda mojih roditelja, djetinjstvo koje pamtim i za koje me vežu sve uspomene iz djetinjstva i rane mladosti vezane su za selo Šipovac! Tu su rođeni moj brat i sestre, moji prvi drugari sa kojima sam krenula u školu Dobrč “Omer Maksumić!” Tu sam usvojila prve odgojno-obrazovne navike i doživjela one nezaboravne školske radost.

U školi Dobrč sam završila šest razreda osnovne škole, a potom, nakon ukidanja osmoljetke, prebacujemo se u Podvelež, centralnu školu “Omer Maksumić”, a koja i danas egzistira.

U četrnaestoj godini života dijagnosticiran mi je yuvenilni reumatoidnim artritisa zbog kojeg u osamnaestoj prestajem hodati. Unatoč intenzivnom liječenju u Mostaru, Stocu, Sarajevu, Zagrebu… privatnim i alternativnim ljekarima ostajem osoba sa stopostotnim invaliditetom.

Otkud ljubav za čitanjem i pisanjem?

Ljubav prema pisanju i čitanju, nastala je onda kada sam naučila da čitam i pišem. Čitanje sam zavoljela od onih prvih priča iz čitanke pa školskih lektira i dječjih romana. Moj živahni duh jedino je zanimljivo štivo, odnosno knjiga, mogla obuzdati i zadržati u kući. Stoga, mogu reći da su sretne okolnosti kad imamo tako dobre nastavnike i bibliotekare koji nam na vrijeme stave u ruke dobru knjigu, da osjetimo tu slast čitanja pa da se prije svih drugih ljubavi, zaljubimo u knjigu!

U mom slučaju ni to nije bilo slučajno, da još u djetinjstvu prigrlim Knjigu koja će mi, kako se evo ispostavilo, kroz cijeli život biti najvjerniji i najbolji drugar, prijatelj, – lijek. O knjizi i čitanju govore i moji “Tragovi” pod naslovom “Posveta biblioteci i bibliotekaru”.

Pisanje sam, također, zavoljela u prvim školskim danima, od onog prvog potpisa svoga imena i prezime! Zavoljela sam lijepo pisati pisanim slovima! Željela sam da imam najljepši rukopis. Ali pisanje na koje se vjerovatno odnosi vaše pitanje jeste ono kada sam prestala hodati i našla se među četiri zida svoje sobe! Kada svoje tragove više nigdje nisam mogla otisnuti osim perom i na papiru…

Opaka bolest je težila tlu, a moja volja, želja, ambicije i snovi dizali su se visoko pod modro i čisto podveleško nebo.

Mlade godine nisu dale sapeti snove i počela sam živjeti njima, maštanjima i nadanjima. Nepokretnost tijela aktivirala je moj duh, po onoj “što te ne ubije, to te ojača!” Živ i osnaženi duh puhnuo je u jedra moga pera i dao oduška okovima tijela.

Ja u svojoj sedamnaestoj, osamnaestoj… nisam mogla slutiti tako tešku budućnost niti predvidjeti da će me to pisanje odvesti tako daleko kroz godine, decenije mog života.

Pisala sam iz želje, potrebe… pisala sam zato što nisam mogla prihvatiti da više ništa ne mogu. Ali sada, kada se osvrnem iza sebe i uronim u svoju nutrinu, uviđam da je i “pero sudbine” propisalo i odredilo i taj smjer mog životnog bivstvovanja.

Kako je nastala Vaša knjiga?

Moja knjiga odnosno “Tragovi”, nastala je “slučajno” i neočekivano. Naime, mislim negdje u avgustu prošle godine Omer Mičijević, direktor Narodne biblioteke Mostar, preporučio mi je preko brata da sakupim svoje rukopise kako bismo to izdali. Misleći da je to samo još jedna u nizu preporuka, nisam baš puno obraćala pažnju, ali me veoma obradovalo da direktor Mičijević ima tako lijepe namjere prema mom pisanju i da bi me naša Narodna biblioteka podržala u tome.

U početku sam oklijevala znajući da to baš nije lahko i jednostavno i da će to za mene biti prilično zahmetli posao.

Tek nakon sljedećih napomena shvatam da je to ozbiljna preporuka te sam počela pretraživati svoje bilješke i pisati “Moj put pisanje” kao svojevrsni predgovor. U međuvremenu sjetim se i svojih rukopisa iz devedesetih, koje sam, sticajem okolnosti, bila potpuno zanemarila i gotovo zaboravila.

Onako usput, upitam brata da li on zna je li išta od toga igdje ostalo, preživjelo? Brat je istog trenutka otišao u podrum i donio nekolike unicefove sveske i nešto otrgnutih listova! Eh, to je onda bio novi moment, i koncepcijski i emotivno i vremenski…!

Trebalo je sada sve to pregledati, prekucati, urediti… Tako da se onaj prvi rok od nekoliko mjeseci produžio na više mjeseci i tek u proljeće smo to nekako uspjeli privesti kraju. Cijeli svoj, da tako kažem, nepokretni život pisala sam knjigu. Ne “Tragove” već neku drugu koju će možda nekada neko objaviti i ako mene ne bude tu!

Ali, eto, dragi Bog je dao da lično svjedočim izdanje “Tragova” i u njima zabilježim dio svog pisanja i opišem svoj “Put pisanja!”

(Mostarski.ba)