Savremeni bosanskohercegovački pisac Adnan Repeša, rođen 1978. godine u Mostaru, svojom petom knjigom-romanom “Godina bez proljeća” na osebujan način progovara i donosi nam priču o mladosti i odrastanju u ratnim uslovima u kojima pravila i vrijednosti se uveliko mijenjaju i postaju beskorisne.
Suočen sa ratnim strahotama, kao mlada osoba koja je to proživjela, pisac Repeša u fragmentima pričajući priču u prvom licu, ujedno, svjedoči i o međuljdskim odnosima u kojima se otkriva ko je čovjek a ko to već nije. Rat neminovno mijenja i narušava ljudske sudbine, ali on osvjetljava i ljudske karaktere koje pisac-narator posebno sjenči i u detaljima ističe.
Pogotovo se to uočava u kontrastima između surovosti rata i vitalnosti i ljepote onog što mladost nosi sa sobom. U ispovijednom tonu, pisac-narator nam donosi priču o svom izbjeglištvu u hercegovačkim gradovima, Ljubuškom i Blagaju u kojem sada živi. Prisjećajući se tih izbjegličkih dana zapisuje: “jedini intenzivni osjećaj bio je miris baruta.” U takvim okolnostima u kojima je u cvijetu mladosti stradala i njegova prijateljica Nermina, on se pita: šta je onda vrijednost? I, na to pokušava dati odgovor: “Jesu li to samo trenuci koji te obilježe ili je vrijedna i ona vlat trave koju je jutros u šetnju pogazio komšija Vido?”
Zatečen smrću drage osobe on taj gubitak doživljava izuzetno bolno: ”želio bih umrijeti prije svih ljudi do kojih mi je stalo.” A, tragika rata upravo i leži u stalnim gubitcima, bilo ljudskim bilo materijalnim. Otuda i “pišem iz potrebe da sačuvam vrijeme.“„Da od zaborava pohranim uspomene,” navodi Repeša dodajući da bi uslijed brzine i protoka vremena “rado pristao na sporiji ritam.”
Opisujući tako ratne dane u Ljubuškom, te druženja sa vršnjacima na rijeci, on doživljava smrt trojice mladića koji su bili u pratnji Kraljevića (komandanta HOS) uslijed čega mu savjetuju da napusti grad jer “uskoro će se zastave raspetljati.” Izbjegavši potom u Blagaj, u koji ubrzo pristižu izbjeglice iz Čapljine i Stoca, u susretima sa poznatim ljudima i sučeljavajući nas s traumama koje je rat uzrokovao, Repeša intimizira priču i uvodi sitne detalje o svom djedu i nani, roditeljima i školskim prijeteljima, simpatijama i iskrenosti, snalaženjima i udaljavanjima.
Kompletan tekst je na linku
