“Svezak sjećanja”: Safet Isović – Glasom aška i derta oslikani svijet sevdaha…

Na današnji dan prije 15 godina, 2. septembra 2007. preminuo je doajen sevdalinki Safet Isović.

“Svezak sjećanja” Radija FBiH pripremila Aida Hadžiabdić

Na drugi dan mjeseca septembra 2007. godine, ovozemaljske staze napustilo je dijete Bileće Safet Isović, ali nikada nas nije napustio njegov glas čuvan dobrotom i ljepotom duše jednog čovjeka kakav je bio, kakav jeste, dobrota i ljepota duše koja i danas hodi sjenama harema Alipašine džamije u Sarajevu…

Pamti 1936. godina njegovo rođenje, kao što je i on pamtio Drugi svjetski rat, trenutak kada je napustio svoj dom i rodni grad. Pamtio je i dane kada je postao izbjeglica zajedno sa svojim roditeljima. Pamtio je i lijepu Banja Luku i svoju osnovnu školu. Pamtio je i trenutak kada se ponovno vratio u svoju Bileću u kojoj je nizao gimnazijske dane, a potom i u Trebinje. Čekao ga je Slavonski Brod ali čekala ga je i školska radost jer mu u tim danima rekoše da je među najboljim đacima, kada je ispisao svojim slovima i veliku maturu 1955. godine. To je i godina kada je ugledao svoje Sarajevo i zdanje Pravnog fakulteta ali i Ansambl narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo”, te njegovo Radio Sarajevo. Pamtit će svoju prvu audiciju i svoje dvije snimljene pjesme – “Kad ja pođem iz Sarajeva grada” i “Kasno prođoh kraj Morića hana” koje su emitirane na Dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine. Pamte to i talasi Radio Sarajeva. Bio je pobjednik brojnih muzičkih festivala, dobitnik nagrade “Zlatni mikrofon” i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča. Safet Isović je učestvovao i na nezaboravnom Muzičkom festivalu „Ilidža“ na čijoj sceni se predstavio sedam puta i to 1964.; 1965. ; 1966. ; 1970; 1971.; 1974. i 1975. godine sa pjesmama „Jablani se povijaju“; „Sevdahom sam goru okitio“; „Po zvjezdanom nebu mjesec se kreće“; „Sjaj mjesece žut“; „Hajro, Hajrija, curo najmilija“; „Kraj bagrema“; „Lovačka pjesma“. Svojim kristalnim tenorom, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji izvodio s nekom vrstom scenske samouvjerenosti i superiornosti, zapisat će muzički znalci. Tokom godina zla, od 1992. do 1995. godine, ostat će u njegovim besjedama i sjećanje na teško ranjavanje u svojom porodičnom domu, kao i na duge dane i noći liječenja. Čekao ga je oporavak ali i njegovi vjerni prijatelji sa kojima je pjevao sevdalinke koje nikada nije snimio. Jedna od njih bila je i “Na Ophodži prema Bakijama”. Arhiv naše medijske kuće čuva zapis njegovog solističkog koncerta u sarajevskoj dvorani “Zetra” koji je održan 2003. godine. Emocija trenutka koja je trajala nekoliko sati pred stotinama duša onih koji su ga voljeli i te noći uz njega pjevali o sevdahu, ašku, dertu, ali i o svojoj Bosni i Hercegovini…

Pamtimo njegov glas, taj kristalni tenor koji je u jednom svom životnom trenutku preplitao priče uz svoje prijatelje koji će govoriti o njemu, književnik Zuko Džumhur i slikar Ibrahim Ljubović…

Sklopite oči i zamislite tu skladnost njihova tri svijeta snoviđenja koja se umjetnost zovu… Glas, pero i kist…

(federalna.ba)