9. maja , kada se Evropa spremala obilježiti svoj dan, Mostarom se u ranu zoru prolomila artiljerijska paljba, čuli su se fijuci granata, rafali iz svih vrsta naoružanja.
Po istočnom dijelu grada se iz zapadnog dijela pucalo iz svih raspoloživih sredstava.
Tog dana, na gotovo 4 godine, a nekima nažalost zauvijek, prekinuti su dječiji snovi, zaustavljena mladost.
Danas s ratnim traumama, ali svjesni obaveze i značaja da o tome javno govore, neki se odvaže da nam ispričaju svoj život u to najstrašnije vrijeme.
Maja Burić, tada djevojčurak, dala je nemjerljiv doprinos odbrani ovog grada i njegovog stanovništva.
Pitate se: Kako?
Pokucala je na vrata Ratnog radija (Radio BiH-Ratni studio Mostar ), koji je bio smješten u blizini njenog stana i molila da je prime nudeći svaku vrstu pomoći.
Najprije je pružala logističku podršku , a vrlo brzo, uprkos negodovanju zaposlenih rizikujući život, stanovništvu svakodnevno donosila informacije od životnog značaja.
Svoja sjećanja na taj dan koji je zapravo značio kraj njenog djetinjstva opisala je ovako:
Piše: Maja Burić
Trenutak kada je meni počeo rat „Mama, idemo na ekskurziju na Korčulu „ povikala sam sa ulaznih vrata stana sretna najzad što smo odabrali mjesto i vrijeme.
Osmi razred osnovne škole, tako važan u našem tinejdžerskom mozgu, završila sam sa odličnim uspjehom, dobila nagradu „Ivo Lola –Ribar“ za završeno osnovno obrazovanje sa odličnim uspjehom i primjernim vladanjem. I evo, nagrada , ekskurzija na Korčuli.
„ Ti ne ideš ,reče mama, „u Hrvatskoj je rat.“ „Ma šta pričaš, koji rat,kakav rat mama, pa svi idu osim mene…bila sam uporna. „ Ti – NE !!!!…. Podsjetila me na Titovo historijsko „NE“. Bilo je konačno i bez rasprave.
Početak devedesetih – koje ludilo. Stalno se sa tv ekrana čula ta riječ RAT…
U mojim zbrkanim mislima, u to vrijeme, njeno značenje nije dolazilo do „mozga“. A i kako bi. Progutavši ogromnu knedlu zbog neodlaska na ekskurziju , čekala me srednja škola. Upis, novo društvo, izlasci /barem sam se nadala jer smo se „upisali u velike“/… Rat nije dopirao do mene. ……
184,185,186…. „ jesi i ti toliko izbrojala granata“ pitao me moj mlađi brat u podrumskoj tami u koju su nas sklonili roditelji. „Jesam … Čuješ, još padaju“ rekoh u strahu… „Braco, šta ako se sve ovo sruši?“ „Ma neće,šta ti je , vidiš da smo sakriveni , znaju mama i tata da smo sigurni ovdje.“ Tješio me a imao je tek 12 godina. Odjednom se činio mnogo stariji i veći. Rekla bih u tim trenucima i pametniji. Broj granata je bio onaj u samo nekoliko sati bačenih u naše dvorište. A činilo se mnogo duže. Naučili smo na „sakrivački“ podrumski život. Unijeli smo radost u te tmurne prostorije čiji miris i nakon 30 godina osjetim. Sedmicama smo bili „zarobljenici“ haustorskog podruma. Bio je naše igralište, naše sunce, nada,škola,drugari….Tako smo to napravili.
Nismo razmišljali tada da zapravo naše glave nisu pomolile na zrak 21 dan, da smo zaboravili kako izgleda nebo, zvijezde,sunce….Šta rade naše prve simpatije i da li je i njima RAT.
Eh, kako sam samo tada shvatila tu riječ. Duboko i do srži. Nauči te to vrijeme da preispituješ sve historijske činjenice o ratu, ko je loš a ko dobar zaista, naprosto se prestraviš od svih pročitanih knjiga o Narodnooslobodilačkoj borbi. /
Tih godina mnogo sam mislila da li će nas zadesiti sudbina Ane Frank/. Kao bili smo hrabri pred roditeljima a u našim malenim glavama rojilo se milion strašnih misli.
Brat, po prirodi uvijek nasmiješeni dječak, izmišljao je igre. Onda bi strah i paniku odraslih razbijali našim smijehom i nekom neopisivom galamom. Četiri godine živjeli smo bez vode,bez struje, bez hrane i osnovnih životnih potrepština. Svaki dan je bila borba za goli život i šetnja kroz ruševine, srušene domove ljudi, improvizovana groblja…. Mama je izbacila dvije stolice ispred ulaznih vrata i strogo nam naredila da samo u tom ćošku / koji je betonski siguran / smijemo biti. Bila je građevinac po struci i naprosto je znala svaki milimetar zgrade da li je armirani beton, gdje su nosivi zidovi ….
Malo prije mame, svoju zaduženu pušku prebacio je preko ramena moj otac i otišao…. Pretpostavljali smo gdje iako nikada nije govorio o tome. Sad su oboje otišli. Rat je bjesnio punom žestinom. U našem malom gradu nije ostao ni kamen na kamenu….
Ginulo se na svakom koraku. Ne samo na ratištu. Snajperskim hicima gađali su svakoga. Rat je poprimio potpuno novo,još mračnije značenje. Roditelje nismo vidjeli narednih 5 dana. Nikakve vijesti nisu stizale. Svako od njih, na svoj način, doprinosio je borbi. I nije to bila samo suštinska borba sa puškama, nego borba za život – u svakom smislu.
Sa kuhinjskog prozora uvijek sam gledala u tim ratnim godinama, kako se diči i prkosi ,zgrada čuvene Gimnazije. Samo što su dječiju graju i viku zamijenile crne uniforme u kojima su bili još crniji ljudi. Kao u filmovima, vidjela sam bljesak snajperske puške. Sunce je napolju pržilo i prelamalo svjetlost. Ni danas, poslije toliko godina, ne znam zašto sam u tom trenutku sagnula glavu – ali ono što znam da je stotinku iznad moje glave, sprživši vrhove kose, prozujao snajeprski metak i „zabio „ se u vrata kuhinjskog elementa. Unutra se nešto polomilo, voda koju sam htjela da uzmem iz kanistera ostade , a ja u nevjerici izgovorih: „Gađao me snajperista sa Gimnazije“.
Noćima sam se pitala kakav je taj monstrum, vidi li da sam u svom domu , da sam dijete preplašeno ratom, vidi li kroz snajpersko okno da ubija jednu cijelu generaciju mladih ljudi, nedužnih,nespremnih,ljutih ,dobrih,uplašenih,neuhranjenih…. Duboko sam uzdahnula i rekla za sebe : „Dobro je –živa sam…“
Od tog trenutka činila sam sve da preživim rat. Trčala sam ( to je u ratnim danima bila i vještina i disciplina),hodala, skakala, bježala,tražila sigurne prolaze a sve u predivnim i meni tako važnim vojničkim čizmama, dva broja većim ali poklonjenim od tate „da mi ne mrznu noge“….
Preživjeh da narednim generacijama mogu ispričati sve…. Da pamte, da ne zaborave, da vole,da ne žive u mržnji…. dac cijene slobodu , da skaču i viču koliko žele….
Danas , moja kćerka je u mojim ratnim godinama. Tinejdžer u punom značenju te riječi. Trudim se da osjeti sve čari koje nosi to ,nimalo lako,ali najljepše životno doba.
Trenutak kada je meni počeo rat –bio je zapravo kraj moga djetinjstva.
Šifra: „Mama u čizmama“
(Maja Burić/Mostarski.ba)
